Odavno se nisam osjećala ovako. Svejedno mi je pada li kiša ili sija sunce. Tu sam pored svojih najmilijih. Ne gledamo se više. Znamo se napamet. Važno je da niko nije bolestan. Izvučem neku priču iz starina i pukne smijeh. Tako mora, jer drugačije ne može.
Danas je svjetski Dan teatra. Možda jednom saberemo sva iskustva ove prinudne izolacije i napravimo predstavu. Bilo bi tu i smijeha i plača.
Kada kažem teatar onda, neizostavno, u mislima mi se pojavi Gordana Muzaferija. Bilo je nečeg drugačijeg u njenoj pojavi, drugačijeg od svih profesora i umjetnika koje sam sretala. Ona je živjela riječi koje je prenosila drugima. Prepoznatljiv korak, glas, nešto ljubičasto, bajadere i noć pretočena u stihove.
Kakva je to veličanstvena pjesnikinja bila! Ukrasite ovo jutro Gordaninim stihovima. Ugodan dan vam želim dragi moji.
GORDANA MUZAFERIJA
APRILOM OVIM PROZVANI SU VJEKOVI
Sraziše se u sokaku dvije vode, jedna žena od sreće vrisnu, most ode, vrijeme mamuzom rumen istok obode to april se izvio u luk slobode.
Minuše snjegovi kao i prije mog rođenja, i čekani bljesak se dogodi da stisak oslobodi, siguran kao mjesečeva mijena.
Kad proljeće nadođe, to je opomena i niko ne smije ostati pust, to smo u vihoru prve želje čovjekove, i nije nam prvi put.
Ne sanjajmo dovoljnost života u otkosu djeteline, obnavlja se bujanja vrijeme, i trave su uvijek nove, ali u pouci nijeme.
Aprilom ovim prozvani su vjekovi, djedovi su nam na bunu mirisali, a sinovi neka na znoj ljubavni. Jer njihovi treba da se nađu van tjeskoba, na njih čeka otvoren dan bez odgoda, izazov sunca i voda – vječno sebe gladna sloboda.
I zbog nje, po kojoj rastu dalekovodi misli i cvjetaju breskve poljubaca, pustimo da nas poplave sjećanja dok u dolinama zvone stada krdarska, s planina sagnana ko jeka davnih plotuna.
Odživjećemo godine prekinute i biti mladi i prije i poslije, nadoknaditi sva bića nezačeta, jer mi smo osmijeh na usni svijeta.
Ima ovaj grad svoja izvorišta pobjede, i bunare čežnje slijepe, kao što svoju glad za životom ima svako pokoljenje.
U meni se njegove ulice traže i nalaze, i ne može biti da u svakom od nas, s jeseni, ne opada njegovo kestenje.
I zato ima ovaj grad tijelo od susreta, i ruke od zamaha, i nema ništa više od vječnog svitanja što noć razoružava.