Dobro vam svitanje dobri ljudi. Svako vrijeme ima svoje kušnje. Možda je ovo izazov za naše duše. Možda je sve ovo bilo potrebno kako bi se vratili duhovnim vrijednostima.
Možemo mi to izdržati. Moramo. Ništa ne traje vječno, pa ni ova privremena izolovanost. Molim Uzvišenog da nam pokloni zdravlje najdražim i da nas sačuva od svakog zla.
I ovog jutra otvaramo stranice bosanskohercegovačkog pjesništva. Ljubica Ostojić, pjesnikinja rođena 1945. godine u Beogradu. U Sarajevu je provela cijeli svoj život. Diplomirala je na uporednoj književnosti na Filozofskom fakultetu. Radila je kao dramaturg u Pozorištu za mlade u Sarajevu. Od 1994. godine predaje kao profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Objavila je niz zbirki poezije i drama.
Mislim da bolju pjesmu za ovo vrijeme nisam mogla pronaći samo za vas i vašu dobru dušu. Ugodan dan vam želim od srca.
LJUBICA OSTOJIĆ
D O J D E D O B A T A K O V O
I eto, dojde doba
Sviđanja računa,
Povrata dugova,
Od srca oprosta;
Dojde doba osame
Odasvud, i mrzline
Nutarnje mi krijepi;
Doba kad svaki san
U zaborav padne,
Dokle po sanjaricama
Prah popanuo davno.
Dojde doba ulagivanja
Smrti, toil blizoj, kako
Nježna bi i hitra bila…
Sve je nekako kao da,
Ističe li ističe vrijeme;
Treba reć izrijekom:
Dojde mi evo doba
S t a r o s t I,
Poput crvotočca
Useli se ona tajom:
I čini što joj je činit.