Subota je. Automobili se oglašavaju. Opet nečije svatove svirači dočekuju pred Kulturnim centrom. Još jedna mladost se odlučila prekoračiti prag i nastaviti život zajedno. Na društvenim mrežama osviću osmišljene fotografije. Spontanost kao da je nestala.
I sve se nekako promijenilo. Sve je manje to intimni događaj. Svadbe se organizuju po uzoru na elitni džet-set u svijetu.
Prošlu godinu obilježile su dvije svadbe. U Vindzoru i Beogradu.
Svadba u Vindzoru je trajala satima. Izobilje glamura bez osjećanja. Posebno me dojmio trenutak kada je Kraljica majka pozvala mladence da se povuku u odaje dvora na tridesetak minuta. Pitam se šta im je dala do znanja, da li je i ona kao moja kona što je svoje tri nevjeste postrojavala i savjetovala ih:
“Kuća nije pokrivena samo od vjetra i kiše, već i od svega ostalog. Neću da mi se iznosi iz kuće bilo kakva riječ. Šta god da vas pitaju – tišina!”
Svadba u Beogradu bila je blijeda kopija ove u Engleskoj. Brena je ženila pastorka. I sve je bilo gotovo isto. Toalete i glamur. A onda je krenula kočija sa mladencima i neko iz mase proli bokal vode za njima. Tim su se činom odali da im se samo posrećilo da imaju izobilje novca, a da su rođeni u potpuno drugačijem okruženju.
Sve ove raskošne vjenčanice od čipke i bidermajeri slike su novog vremena. I sve mi se čini da svaka mlada na dan vjenčanja živi jednu bajku na trenutak. Prelijepo. Koliko će bajka trajati, zavisi od umijeća življenja i iskrene ljubavi.
Pamtim drugačija vjenčanja. Mlade su obično bile odjevene u skromne bijele haljine, sa cvijetom u kosi i buketom karanfila u celofanu. Ispraćali su je rodbina i roditelji. Majka bi plakala, a mlada je odlazila ne osvrćući se na kuću. To je po narodnom vjerovanju bilo zabranjeno. Kum bi bacao bombone i sitan novac, dok je kuma bila uz mladu.
Vjenčanje bi se obavilo u zgradi Općine. Kum bi opet istresao kesu.
Veselje bi bilo nastavljeno u kući mladoženje. Rijetki su tada organizovali vjenčanje u nekom ugostiteljskom objektu.
U neko doba nekoliko njih bi ispred mladoženjine porodice došlo mladinim roditeljima i donijeli “mijer”, kahvu, šećer, sok, bombone, žele, rahatlokum, cigarete… Doček bi bio srdačan. I donosioci “mijera” bi bili darovani košuljom, peškirom ili novcem.
Meni je bilo interesantno kako se to do u detalj prepričavalo danima. A tek darovi. Divila sam se ženama koje su pamtile kome je šta stavljeno u dar, kao da gledaju fotografiju. Jer gledala sam par puta darove i iskreno ni prag kuće mladine nisam prekoračila, a već sam sve zaboravila.
I ta su vremena bila lijepa.
A ja sam zamišljala da ću se udati tako što ću se “ukrast”.
Ta udaja bila je posebno zanimljiva. Sve se odigra u tajnosti koju cijela mahala već unaprijed zna. Djevojka ode na korzo sa prijateljicama, obavještavajući majku kako će malo duže ostati na sijelu. Majka je prati riječima:
“Osramotiš li mi obraz, kućni prag i familiju, ne gine ti šuplja daska. Upamti dobro!”
Ipak, bilo je i onih majki koje su predosjećale da njihova mezimica sprema sviti svoje gnijezdo, ali da ne želi od toga da pravi bilo kakvu svečanost. Takvi rastanci su emotivni.
Ona je odlazila svjesna da baš tog trenutka kad prekorači prag vlastitog doma za nju počinje novi život. Osvanut će u naručju porodice voljenog muža i prihvatiti njihove običaje.
Vjenčanje se obavljalo u prisustvu svjedoka nekoliko dana poslije i sve se završavalo ručkom u restoranu.
A ja kakve sam sreće, moj bi voljeni rekao:
“Draga, zakazao sam nam vjenčanje. Ti sutra lijepo porani, zakuhaj za pite. Možeš je i svrnuti dok krenemo. Valja meni to sutra predeverati. Zbunit ću se. A kad sam zbunjen, tad sam i gladan. Zato nek je sve gotovo, što je sigurno, sigurno je.”
Kako ne bih mogla podnijeti tužni pogled svekrve jer joj je sin oženio curu sa falinkom – a nema veze što bi imao sve oprano, ispeglano, skuhano, njegov bi život bio težak – ja sam umjesto darova svojoj svekrvi i njenim koga već ima kupila kartu za Australiju u jednom smjeru.
Plemenito od mene. Zar ne?
Sadžida Dedić