Ima nešto u tim svitanjima na Percu, gdje vas sunce okupa i ogrne, a onda vam otvori puteve života. I kad odeš jednom, nikad ne zaboraviš mirise naručja koja su te odnjihala.
Vrate mi se slike iz najranijeg djetinjstva, vidim beskrajnu radost druženja, vidim komšiluk kao drugu porodicu. Svi su tu u svako doba, i radosti i tuge. Divna je to mahala. Utisnulo se to negdje duboko u dušu…
Niz sokake su odjekivali koraci i glasni povici. Igre do u kasno predvečerje. Takva djetinjstva više ne postoje. Kako su odrastali, tako su odlazili u svoj svijet snova i postajali legende…
Jedan od njih je Muhamed Redža, sin Derviše i Ramiza, rođen 6. decembra 1951. godine, šest dana i sitno godina prije mene. Po završetku osnovne škole i gimnazije Muhamed se posvećuje fudbalu. Bio je vrhunski golman. Karijeru je počeo u visočkoj Bosni i bio je najbolji i najuspješniji golman, nastavio je u hrasničkom Famosu potom u ljubljanskoj Svobodi. Kao i svaki uspješni sportista karijeru završava u inostranstvu igrajući za turski tim Bursaspor, čiji je trener bio Kemal Omeragić.
Njegove uspješne odbrane u Puli bile su inspiracija za lokalnog snimatelja koji je snimio kratkometražni film o našem Muhamedu.
Bezbroj pobjeda učinili su ga sretnim. Bilo je i poraza. Te tuge se vješto sakriju. Uvijek je bio drag i pristupačan. Voljeli su ga navijači i navijačice, a on svoju ljubav poklonio samo jednoj Zvjezdani, sa kojom je u sretnom braku godinama. Izrodili su dvoje divne djece: kćerku Dijanu i sina Evelina.
Po završetku karijere vratio se u Visoko, svoju čaršiju koja mu je uvijek u srcu. Nikada definitivno nije napustio fudbal. Pomagao je mladim igračima, golmanima koji su sanjali svako svoj san. Pomagao je uvijek svom Fudbalskom klubu Bosna. Kolika god je to obaveza, još veća je ljubav koja traje do danas. Fudbalski teren zamijenio je ugostiteljstvom.
Otvorio je kafić No.1. U ono vrijeme to je bilo kultno mjesto sastajanja. Prođeš cijelu čaršiju, proviriš svugdje i izlazak završiš u kafiću koji je uvijek imao posebnu dušu. Mnoge su se ljubavi izrodile. Mnoga djetinjstva prerasla u mladost. Tu je sahat otkucavao vrijeme snova…
Neki su snovi dočekali svoje svitanje. Neki zauvijek ostali samo snovi. I to je imalo svoju draž.
Vremena su se mijenjala, tako i potrebe. Kafić je renoviran i pretvoren u restoran. Opet je čaršija obogaćena jednim lijepim ambijentom. Neizostavan je osjećaj da ste u toplom naručju grada, negdje u tišini. Lagana muzika koja vam dozvoljava da postojite i da uživate u ukusnoj hrani, ljubaznom osoblju. Mnoge poznate ličnosti pohodile su popularnu Kecu. Ipak, posjeta Novaka Đokovića zajedno sa svojim roditeljima, poslije sa suprugom, je nešto što je obilježilo ovu godinu. I bilo je zaista divno vidjeti visočku legendu sa legendom svijeta, jednaki u svojoj jednostavnosti, neposrednosti i ljudskosti. Za Muhameda znam, za Novaka tek pretpostavljam.
Polahko se budi ovaj grad koji je uvijek pripadao svijetu. Imao je i svoje vodiče koji su ga vinuli u ta prostranstva, jedan od njih je i legenda Muhamed Redža, prvi komšija i brat po mahali.
Postoje veze koje su neraskidive. Pertac je to iznjedrio!
Sadžida Dedić