Odlaze ljudi. Odlazi jedno vrijeme u nepovrat. ljepota umjetnosti je neprolazna. Baš takva je pjesma NEGDJE U ZATIŠJU.
Mi koji smo živjeli u sretnijem vremenu kada su našu mladost obilježili Indexi, Ambasadori, Jadranka Stojaković… tužni smo beskrajno, jer nas je u protekli petak napustio Želimir Altarac Čičak.
Čičak, taj vječiti mladić se još kao srednjoškolac Prve gimnazije istakao kao organizator koncerata, kulturno zabavnih programa. Bio je jedan od urednika gimnazijskog lista „Polet“ u kojem je objavljivao svoje pjesme i novele. Bio je najbolji voditelj koncerata „in live“.
Najpoznatija njegova pjesma je Negdje u zatišju, koju je komponovao Slobodan Boda Kovačević. Pjesmu je recitovao Branko Ličen. Ona je razbila sve standarde dužine izvođenja jedne pjesme sa trajanjem od 11 minuta.
Želimir Altarac Čičak rođen je 21. augusta 1947. godine. Od posljedica korone u vječnost je otišao 26. marta 2021. godine.
Svoj iznimno bogat život je pretočio u knjigu pod nazivom „ Antikvarnica snova“.
Negdje u kraju i zatišju
“Kada se kiše i oluje stišale budu
I kreket žaba po blatnjavom putu bude utihao
I kad raspjevani zvuk zvona sa katedralskog tornja nadjača i zaustavi bolnu pjesmu vjetra
a aleje ponovo ožive životom proljeća
Ja kliktaću nestanku svome
Tada draga sigurno više neću morati čekati i po pola sata duže,
Sklonjen u sjenci fenjera, prokisao do kože, tvoj korak laki.
Znam, tebi se nikada žurilo nije
A ja baksuz, baš u jesen se zaljubih
Ali nije važno, ja evo kličem
jer rekoše mi
Iza svakog nestanka rođenje niče”
Znam u prošlosti jednoj
Noć je odnijela dan
Ali ipak ja ponekad
Želim vratiti dan
Pjesma je sav život moj
Pjesma smo mi, ja i ti
kad kišni dani prođu
ja nestat ću uz zvona svud
Pjevajte svi
ja ću sada pustit glas
Al’ pjesma ta nek’ vječno živi
nestanak taj
nek’ bude poziv moj za sve
za jedan život nov
Dan sa jutrom se rađa
Vjetar odnosi noć
Sunce nadanja budi
Život počinje nov
Pjesma je sav život moj
Pjesma smo mi, ja i ti
kad kišni dani prođu
ja nestat ću uz zvona svud
Pjevajte svi
ja ću sada pustit glas
Al’ pjesma ta nek’ vječno živi
Nestanak taj
nek’ bude poziv moj za sve
za jedan život nov
Pjevajte svi
ja ću sada pustit glas
Al’ pjesma ta nek’ vječno živi
Nestanak taj
nek’ bude poziv moj za sve
za jedan život nov
Nek’ bude poziv moj…
Kada se kiše i oluje stišale budu
I kreket žaba po blatnjavom putu bude utihao
I kad raspjevani zvuk zvona sa katedralskog tornja nadjača i zaustavi bolnu pjesmu vjetra
a aleje ponovo ožive životom proljeća
Ja kliktaću nestanku svome”