Sviće toplo jutro studenog. Ako potraje, eto i ljubičica. Preda mnom neobjavljeni rukopisi pjesnika pod suncem Hercegovine rođenim. Privilegija i radost. Stihovi oplemenjeni mladošću i potrebom za potragom. Čekam sa nestrpljenjem kada će ukoričene ugledati svjetlo dana.
Ugodne trenutke vam želim uz stihove Idriza Džajića!
IDRIZ DŽAJIĆ
TRAŽIM DAN
Svjetlosti mi dajte,
Zlata mi ne dajte.
Jutro od zavjesa ne može proći
I rožnjača plovi tamnim rubom,
Pa kome da ostavim ovo potplanište
Dok se ne pojavi svjetionik što treba doći.
Sedam sam godina tražio taj san,
Sedam godina kleo se u riječ,
Što se u nit nevidljivu skrila.
Kao ptica poslije požara šume
Savijam tugu u pjesmu,
Hoću da poletim, a oduzela mu se krila.
Noć me je naučila da tražim dan
Što se negdje zadanio pa danuje,
Preostalo sve su ljudi izmislili.
Jednom sivom krugu gore u visini,
Svjetlošću prijetim do nesvijesti
Jer na jugu moga čela
Izrasta plamen ljetne blagovijesti.
Ovdje je podnožje.
I neka je brijeg za brijegom,
Kad osvojimo nebo u oku velikog dana,
Svima će sunce da sudi,
Od njega ćemo stvarati sunčanu djecu
Gdje ste ljudi!
Svjetlosti mi dajte,
Zlata mi ne dajte.
Mami me zvijezda sjajnim letom;
To u meni se budi jedna zora
Za jednom drugom zorom i njenim suncokretom.