Sadžida Dedić: UZ JUTARNJU KAFU / SENKA MARIĆ – KINTSUGI TIJELA

U oktobru prošle godine nekako neprimjetno prošla je vijest da je ovogodišnji dobitnik nagrade „Meša Selimović“ spisateljica Senka Marić za roman Kintsugi tijela.  Nije osvanula na naslovnicama časopisa i dnevnih novina, bila je to tek vijest, dok su se u isto vrijeme svi bavili polumrtvim piscem Handkeom i njegovim uvjerenjima.

Senka Marić rođena je u Mostaru 1972. godine. Pored nagrađenog romana Kintsugi tijela objavila je zbirke poezije Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne.

Dobitnica je mnogih nagrada.

Urednica je portala za književnost, umjetnost i kulturu strane.ba.

Roman Kintsugi tijela je životna priča autorice ispisana jednostavnim, pomalo poetskim jezikom. Tu patetika ne postoji. Hrabrost je na svakom koraku vidljiva i vjerovanje u bolje sutra. Istovremeno se prepliću sjećanja iz djetinjstva sa sadašnjim trenucima borbe protiv opake bolesti. To je ono što ovaj roman čini posebnim.

Dok sam čitala roman činilo mi se kao da me vodi za ruku kroz svoj život, svoje tijelo, svoju dušu, pokazujući mi ako mi se desi da znam kako preživjeti staze bola i patnje, a da nikada ne postanu dio mene…

Preporučujem da ga pročitate. Shvatit ćete da sve što imate ovog trenutka vrijedno je življenja, sve što mislite da vam nedostaje možda vam nije ni potrebno.

Uživajte u danu koji je pred vama i u svim danima koji slijede.

SENKA MARIĆ / KINTSUGI TIJELA (str. 93-94)

U kupatilu vidiš da ti kosa raste zaista siva. Siva kosa nad posivjelim licem. Preturaš po laticama u potrazi za farbom. Nalaziš jednu tubu plave. Zamutiš je. Prefarbaš kosu. Ne možeš da držiš oči otvorene. Želudac ti stoji u grlu. Svaki udisaj tas je na vagi što te sa pogrešnom raspodjelom težine može baciti u povračanje koje, misliš, nikada ne bi stalo. I uz sav otrov u tebi nije nimalo dobro da ga dodaješ na i na sebe. Ali osjetiš mir. Napravila si prostor u kojem ti odlučuješ o sebi. Negdje pred tobom nazire se kraj.

Opet si na fotelji. Bit ćeš tu naredna tri dana. Opet si uvjerena da je najgore prošlo. Znaš da negdje, u najcrnjem mraku tebe, postoji mir. Iskra iz koje si nastala. Tu, nijedna smrt te ubiti ne može. Stvarnost je presložena u hiljadu slojeva. Zamki što te priječe na putu do tebe, do tog mjesta koje je tvoj spas. Blizu ti je, kao da si sanjala taj put, kao da si ga vidjela ranije. Liči na put do škole kada si dijete i pao je snijeg. Uz uzbrdicu. Zaleđen je. Kliziš. Mala si, teško ti je, ne znaš da li ćeš uspjeti. Ali osjetiš jasno da je ta prepreka na putu samo je greška u stvarnosti. Štep na haljini koji je otišao ukrivo. Znaš da se trebaš uhvatiti rukama za zid, jako zatvoriti oči i otići do tačke kojom resetuješ svijet…