Stare bosanske kuće skrivene u isprepletanim sokacima visočke mahale prava su rizinica bakrenog posuđa. Nekad nezamjenjivi dio svakog domaćinstva danas služi kao suvenir i ukras koji podsjeća na staru tradiciju Bosne. U Visokom je od davnina postojao običaj da mlada priliko udaje, u muževu kuću ulazi sa tzv. opremom od bakarnog suđa i posuđa. Sahani, ćase, tevsije, ibrici i đugumi samo su jedan dio koji bi se obično koristio prilikom jela.
Pravi kolekcionar takvih komadića dobre stare Bosne je i Šakir Karamehić, Visočanin koji nas je podsjetio na čaršiju podno Visočice sredinom prošlog vijeka, poznatu po trgovcima, tabacima- prerađivačima kože i zanatlijama.
Na kredencu Šakirove kuhinje pomalo sakrivenu među sahanima, pažnju nam je privukla posuda ili sklop posudica za hranu koju, kako nam domaćin reče, bosanski muslimani zovu meteriz.
«Meteriz su u Visokom najčešće imale nešto imućnije porodice poput trgovačkih ili onih koje bi se bavile zanatima. Sastojao se od nekoliko vješto uklopljenih posudica za hranu koje su bile složene na spratove. Tako bi u prvu posudicu stavljana čorba, tarhana, grahovica ili nešto slično, u drugu bosanski lonac, u treću pita i na kraju nešto slatko poput halve ili rešedije pravljene od kravljeg masla, pšeničnog brašna, šećera koje bi se miješalo sa toplom vodom.»- pojasnio nam je Šakir neobični suvenir u svoj kući prisjetivši se svojih dječačkih dana.
«Sjećam se da sam ocu u radnju često donosio meteriz prepun mirisnih sadržaja. Prije samog dolaska kupovao sam i somunčiće na pekari porodice Efendira. Kad bi otac i radnici posjedali za sofru, otvarali smo meteriz iz kojeg se širio miris ukusnih jela. Miris vrućih somunčića koji bi do tada već ispunio radnju pomiješan sa mirisom meteriz đakonija otvorio bi apetit i onom ko je bio sit. Svako bi prezalogajio po malo i onda bi se nastavljalo sa poslom. Nekad bi i mlađi radnici dolazili po meterize majstorskim kućama i onda ih donosili u radnju. Nosila se majstorima u ibricima crna ili bijela kafa uz tzv. lutvak- jednu vrstu kolača. »- ispričao nam je Šakir Karamehić objašnjavajući da je meteriz najčešće bio bakreni, ponekad i izgraviran.
Sa vremenom bi bakar pozelenio i postajao otrovan za hranu pa je bakreno posuđe nošeno kod porodice Šljokić, poznatih visočkih kalajdžija. Pošto je većina visočkih domaćinstava imala bakreno posuđe kod kalajdžija je posao cvjetao dugo vremena. Čak su se tim poslom bavili i Romi prolaznici koji su uz kalaj dodavali i dosta olova što nije bilo dobro za posuđe koje bi brzo pocrnilo. Početkom šezdesetih godina zavladalo je plehano posuđe pa je i tevsija postala tepsija, a nekad neizostavni dijelovi kuhinje bacani ili postajali suveniri.
«Vrijeme bakrenog posuđa je obilježilo moje djetinjstvo. Malo koja porodica je imala bunar, pa smo u đugumima donosili vodu sa izvora koja bi se prelijevala u ibrike. Sjećam se da bi majka prije jela iz ibrika uz peškir preko ruke polijevala ocu da opere ruke. Voda bi se slijevala u posudu zvanu leđen koja je ličila na današnji lavor. Slično bi se radilo i nakon jela.»- pričao nam je Šakir, prisjećajući se dana koje je provodio u radu i igri od naselja Šadrvan gdje je živio, pa sve do Tabhane gdje je uz Kraljevački potok cvjetao tabački zanat.
Staro bosansko posuđe zavolio je kroz rad sa Džemalom Ahmetaševićem, tetkom koji je imao radnju u Kazandžiliku na sarajevskoj Baščaršiji.
«Sjećam se stranaca koji su iz tadašnjeg hotela Evropa dolazili kod tetka i zagledali pozlaćene i posrebrene sahane, a kad bi u ćoškovima vidjeli već pozelenjelo bakreno posuđe odlučivali bi se za baš takav suvenir. Tako sam i odlučio sačuvati kolekciju suđa koji je u kuću donijela moja majka Đula, poznata visočka vezilja.»- ispričao nam je Šakir ističući kako je majka imala najveći uticaj na njegovu sklonost umjetnosti. Šakir Karamehić se pored trgovine dugo bavio karikaturom, a posljednju deceniju uspješno i slika.
Njegovim stopama je krenuo i sin Sulejman koji jako voli sehare, staro bosansko posuđe, a uz to svira klavir, igra rukomet i ima istančan osjećaj za umjetnost.
Priča o meterizu i starom bosanskom posuđu samo je jedna stanica u pomalo zaboravljenoj istoriji Bosne koju vjerno već decenijama čuva kuća porodice Karamehić.
ViPromo arhiv 2004.