Amidža Hasan klao kurbane svijetu i nešto se bio nameračio da i mene nauči tom poslu, a ja ne mogu svoje krvi vidjet, a kamo li tuđe.
I tako svake godine sve dok nije skonto da to nije za mene, pa mi reče: “Sine Uzeire, u životu moreš biti na dva mjesta, ovde đe smo ti i ja ili dole đe je sad ovaj bekan. Biva gornji ili donji. I dok ti gubiš vrijeme u prenemaganju drugi će odlučiti za tebe. I znaš kad ćeš to skontat? Kad te povale baš ko ovog bekana.”
Dobro sam to upamtio, ali nikad se ne promjenih, osjetih i taj nož pod grlom, a evo me i dan danile, živ i zdrav, jedino još uzbrdo nisam brz. Volio bi da mi je amidža još poživio da mu reknem da ima još jedno mjesto na dunjaluku đe moreš bit, a da ne budeš ni donji ni gornji, neg nako, da ostaneš samo insan međ’ ljudima.
Uzeir Hadžibeg