Odavnina se Planeta tresla ili iz temelja ili tačkasto, historija bilježila koliko je znala ili kako je htjela. Smjene generacija u epicentrima smjenjivale pravila života i smrti i epidemijski ih širile po dunjaluku. Epizode sa puno, vješto upakovanog, horora su završavale – nastaviće se …
Krajolik bosanski i čeljad nedoraslu nijedna kataklizma ne zaobiđe; ako ne ujede, onda ošine repom maćehinski, a poenta mutna i nečitka koju će, možda, uspjeti dešifrovati neka lutajuća generacija s predumišljajem prispjela u nepoznat krajolik. Koliko će joj trebati vremena da skonta ono što su mnogi ranije skontali, ali prekasno, samo Bog zna, nisu naša vremena ista. Tamo negdje gdje Sunce od stida porumeni dan traje 26, 28, … sati. Vozovi nakrcani mikro-hirovima i makro-nuždom se utapaju u globalnu statistiku i postaje sporedna udarna vijest, te traje do odjave „emisije“, a nostalgija brzinom svjetlosti skače na kvadrat, na kub – zavisno od karaktera učesnika vankalendarskog maratona.
I dalje se Planeta trese u tradicijskom ritmu. Historija bilježi pro-forme i arhivira tuđe živote. Fusnote prazne, pojašnjenja nisu potrebna, naivcima ništa ne bi značila. Nepoznanica iskušava velike umove; da li će uskoro i zbog čega cilj bjelosvjetskog maratona biti na istoku, a start tamo gdje su mnogi zalutali, a među njima i moji Bosanci, možda ishitreno i nepotrebno. Nisu pustili da ideja prenoći, a jutro je uvijek pametnije.
Seid Zimić