Kako bih slatko zaspala – izmrcvarila me ova sedmica, nijedan peh me ne zaobiđe, čak su i roditeljski zakazali …
Uobičajeno mama kasni da me povede nekakvoj svojoj kući i da usput istrese sve svoje kataklizme na moju tišinu. Na moju bespomoćnost, na mojih jedanaest godina bez ijednog rođendana. Ove sedmice sam njena briga; teret sudskog paragrafa ili čudna nagrada Božije kazne. Ne znam, ali znam da podobro kasni i da vlažna noć prijeti izduženim sjenkama nacrtanih uličnom svjetiljkom.
Tata ne kasni, ali je njegova epizoda tek naredne sedmice. U svojoj skromnosti vješto tačan i boemski nadahnut pokupi moju nauku na leđa, te šutajući nedavno opale jabuke po cesti žurimo kući, a znamo da nas oboje čeka hladnoća davno posijane tišine zazidane u četiri zida. Pogledima se ispričamo, svojim kantarima bol izvagamo, te ga umotamo u tminu i nježno stavimo pod jastuk da prespava sa nama. Izgleda da je mom životu najudobnije pod mojim jorganom od snova satkanim.
Zna se desiti da tata našu životnu kolotečinu uzburka onom čudnom rečenicom – hoćemo li na po jednu. Zna moj odgovor, a ipak čeka odobrenje. Svratimo u „Tri šešira“; srećna sam kad vidim tatu da duši daje dušu džuboks-pjesmom „… sada kad nismo ni mladi k‘o …“, te poslije druge strofe obogaćeni još jednim iskustvom hitamo kući. Tužniji ili srećniji – teško je odgonetnuti.
Moja lutanja po uspomenama od života prekide mama gotovo vojničkom naredbom:
– Idemo!
Uobičajeno kasni, uobičajeno u svom svijetu, u svijetu u kojem mene nema. Zašto ne pjevuši pjesmicu „…sada kad nismo ni mladi k‘o nekada, dođi da ostarimo, zajedno!“ I tati i meni fali ta treća strofa. Fali nam novi početak. To, uveliko, i ulična svjetiljka zna, i treća stolica kod „Tri šešira“.
Seid Zimić