Da zabilježimo dok drugi nisu zabilježili, mogu to uraditi nakaradno i bez nadahnuća – je očito bio motiv grupi entuzijasta okupljenih oko Zavičajnog muzeja u Visokom da sazidaju knjigu, remek-djelo, koje je potrošilo mnogo vremena, još više znanja i požrtvovanja, samo da se ne obistini početak ovog članka.
Kako naglasiše promotori, čeljad od nauke i istančanog ukusa, bjelosvjetski naučni standardi su ispoštovani, a za regionalnu nauku ljestvica je za jednu stepenicu podignuta. Gotovo dva milenija su stala među korice, a istraživači hronološki pokazali i dokazali mikro-evoluciju Visokog i okoline u makro-izazovima planetarne vrijednosti.
Ibrahim i Ramiza, Amra i Mubera su predstavili Radove Zavičajnog muzeja Visoko pojedinačno favorizujući fragmente iz svoje stručne oblasti, ali kad se podvuče crta, svodi se na isto – Visoko je dobilo knjigu-udžbenik koju i zaslužuje. Teško je bilo mladim istraživačima približiti daleke i izblijedjele datume, napraviti opipljivim ono što je stoljećima dobro maskirano, dodati boju i okus, zapreminu i masu onome što nijedan kantar nije u stanju.
Promocija sa pripovjedačkim začinom: spominjala se i bešika nekog Čerkeza, zagonetni Vikinzi, carstva istoka i zapada, visočka arhitektura, politika, privreda, kultura, vjerski izazovi, školstvo, zanatstvo i trgovina. Lepeza kakvu je rijetko koja regija imala u svojoj evoluciji. Da li je grijeh onima koji se „kunu“ u svoje Visoko, a elementarna znanja o njemu nemaju? Ne znam, možda je najbolje da pročitaju knjigu i izvagaju svoj lokal-patriotizam.
Seid Zimić