Potucajući o kamenje što su ga prethodne noći granate razasule po putu bistrio sam dobro zapamćeni san i simboliku navodio na svoj mlin. Čudan krajolik u još čudnijem vremenu. Nekoga ću na bihuzur staviti, a neko će i mene – neka se održi ravnoteža, pa dokle li-kako li. Približavao sam se Bjelilima; tu se prekida mašta, realnost postaje mračnija i od pomračenja Sunca. Iznenada, ionako zamršene vizije još više zamrsi nepotrebna rečenica iz obližnjeg šljivika, kao kugla lošeg snajperiste, zateče me nespremnog:
– Momčino, kad pođeš kući, navrati! Trebaš mi!
Svi se uigrani rituali razbiše u paramparčad. Ako se po jutru dan poznaje, onda ne sluti na dobro. Čuj, ja, dokazani oštapler, trebam hadžiji. Kakve li to nevolje pritišću dva oronula života? Koliko mi tešku kušnju sprema, možda hoće da pohvali vjerski program sa priredbe? Sumnjam! Glas mu bijaše imperativom natopljen. Ništa mi nije jasno, možda je i bolje. Bit ću zaokupljen sobom onakvim kakav jesam. Presuda je konačna. Krivu Drinu ni mnogo mudriji ne ispraviše.
Svježe predvečerje, uz Bjelila i bih i ne bih. Ipak, svratiću Abidu, obećao sam. Kakvim god me topuzom zvekne manje će boljeti nego današnja vijest da je, dugo očekivana, humanitarna pomoć vraćena sa Godimilja. Navodno; nesiguran prolaz, a šta je to danas sigurno. Nisam siguran da li sam i živ, možda sam život zaboravio još prošle godine po busijama boravačkim.
Zatekoh hadži-Abida kako sjedi u pristranku naslonjen na presavijenu postećiju. Mada mi se nadao, primjećujem da je mislima negdje daleko, možda ni on nije siguran da li je živ. Čudne su sudbine ljudske. Vidno ozaren mojom tačnošću živnu i davno skrojeni nijet u djelo preraste.
– Hanuma, dajder onaj zamotuljak sa prozora!
Jutros rođeni nemiri splahnuše kad ljudina dugim i dječački nježnim prstima natenane razmota papirić, priznanica o uplaćenoj „hodžarini“, a po njemu se zakolutaše dvije cigare, sa filterom. Ne gledamo se, a razumijemo se. Šutimo, a ispričasmo se. Pažljivo mi pruži jednu i dodade:
– Kad dođeš kući, popolovi sa Brkom!
Pogled mi se zalijepio za onu drugu cigaru što je polahko prekri papirić od priznanice o plaćenoj hodžarini i zaključih kako je preteško dva dobra sastaviti. Premudar je hadži-Abid, ne htjede me uvrijediti, ne htjede osakatiti moju maštu. Da spasi i sebe i mene, te da odgovori na hiljade pitanja koji nemaju odgovor, samo reče:
– Navrati opet, imam ti nešto važno ispričati!
Straha od iskušenja oslobođen i podobro zbunjen, žurio sam. Usput sam analizirao cigaru i dobro je čuvao da je ne prelomim prije vakta. Medast duhan – pojak je. Ima i ime – nekako liči na francusko. Ne znam francuski. Šta me briga, sigurno znam da imam pola prave cigare…
– Babo, nož, oštar nož!
Odoka sa Brkom prepolovih cigaru i prepričah cijeli dan u dvije-tri ćoškaste rečenice. Ljuti dim ujeda za oči koje se brane isprovociranim suzama. I babine se oči zacakliše. Ništa ne reče, nemuštim jezikom naslika svoj život. I hadži-Abidov … Nisam navratio po drugu cigaru. Nije bila moja nafaka. Nema hadžije. Nema Brke. Nema teških iskušenja što insana na koljena bacaju. Eto, imam pregršt-dvije uspomena što izmame nedefinisani uzdah i nešto suza kao onaj medli-duhan i to ćejfli-zapaljenog mirnog predvečerja u nemirnim godinama.
Seid Zimić