Seid Zimić: MRZIM SEPTEMBAR

Sad bih trebala u treći. Spominju mi neku SOS-tetu. Nikad mi nana i dedo nisu pričali da imam tetu, a čudno joj i prezime. Živi u nekakvom dječijem selu, samo Bog zna gdje je to.

U prvi me vodila nana – bilo je vragolija. U drugi dedo – kao dva dobra drugara, ali mu učiteljica nije dozvoljavala da me čeka u učionici. Krajem aprila dedo je umro i nisam recitovala na priredbi. Zašto nije umro poslije dana škole? Nanu su oborile godine i nekakva tuga koju je vješto krila. Dedu nešto naglo presjeklo, sigurna sam da se ni on nije nadao. Hitar na nogama, prepun dobrote, mogao je prepoznati čiji horoz u susjednom selu pjeva, ama, isto onako kako i učiteljica pozna da mi je dedo više od pola crteža obojio. A tih, samo je ponekad znao uzdahnuti kad se kriomice zagleda u mene i brišući zalutale suze otkine nekakvu ćoškastu rečenicu: „Ista, pljunuta!“ Da ga je čula učiteljica, zveknula bi mu jedinicu sa postoljem, te ako ima koristi – može se i rahmetli nani žaliti.

Septembar. I ne liči na moje septembre; mokar i hladan. Bezbojan. Smrknut kao strašilo u kukuruzima. Dječije selo – i iskusni dedo bi pobjegao iz njega. Bez dvoumljenja, pa kad bi mu i oba opanka spala s nogu. Put mu se zatro, dabogda.

Teta? SOS-teta moja, njihova, ničija. Sa nama, a daleko od nas. Ona ne zna šta je septembar. Ona ne zna moju nanu i mog dedu. Šteta. Sudbina je bacila u dječije selo, selo bez ijednog putokaza. Možda ih i ne traži. Vješto se vrti ukrug okićena davno zaboravljenim osmijehom. Kao da je pritisnuta emanetima nekih nevidljivih nana i opreznih staraca. Ne znam. Sve mi zamršeno. Ponekad pronađem sebe u njenom metežu i oprostim joj. Valjda tako i treba – često je to govorila učiteljica i dedi i nani tiho i kriomice da ja ne bih čula.

Krajem septembra, u monotono predvečerje, dječurlija je pjevala dobro poznatu rođendansku pjesmu. Neočekivano SOS-teta je meni poklonila svjež osmijeh i loše upakovanu laž – da će nana i dedo uskoro stići na zabavu. Laž sam joj iskreno oprostila, a sebi nikada neću davno stečenu ljubav prema septembru.

Seid Zimić