Nekoliko mozaik-pločica sedamnaestih po redu „Dani Zaima Muzaferije“ ulogorilo se u Zavičajnom muzeju u Visokom. Naime, desetine slika, uglavnom, akvarel na papiru, boema i „posljednjeg bogumila“ Lazara Drljače lepezom pejsaža i ponekim zalutalim portretom detektivski precizno i boemski nadahnuto vrelim hercegovačkim kamenom kazuje život unikatni.
Zanimljivo, far-pozicioniranje te žablja i ptičja zatečenost svjedoče o usponima i padovima – refleksiji neba na zemlji i zemlje na nebu. Nigdje Sunca nestašnog ni vode plahovite, već nečitko rumenilo što me podsjeti na Andrićevu ilovaču u Prokletoj avliji. Očito, Lazarova mašta nije mašta, to je realija jednog života u jednom vremenu, u malom ili velikom formatu, sasvim nebitno.
Ali, kakvo bi ovo štivo bilo da nema „ali“? Poznojesenje mrazovito veče sa dobro maskiranom korona-zasjedom nije spriječilo visočku intelektualnu i rodoljubivu radoznalost da se sjati u pitomo toplu atmosferu Zavičajnog muzeja. Likujem, dobar procenat omladine na manifestaciji, a to se odavno nije desilo. Da li je na pomolu neka nova renesansa, neka nova katarza?
Seid Zimić