Crtice fantazije ili realije različito odzvanjaju u jednom istom danu, a kod probirljive publike, kunem se, u pedeset i više nijansi.
Novinar je virtouz koji šeta po nevidljivoj žici praćen i aplauzom i psovkom, demantijem i napojnicom. Obazrivost neophodna; jučer lajt-motiv, a danas „…o sram i grdoba.“. Metamorfoza činjenica je neupitna i od novinara traži da ih vješto upakuje, da su rastezljive i raznim kalupima prilagodljive. Inspiracija je relativna, a štivo je kao člankovita glista; čas prava čas kriva, čas duga čas kratka.
Ne postoji novinarski članak negativnog sadržaja, možda je jučer bio idealan, a nakon 365 dana će samo biti arhiva ili dodatak rubrici „Dogodilo se na današnji dan“. Namjensko/naručeno štivo je čisti bumerang, te, kako rekoh, treba ga vješto upakovati, rastezljivom vrpcom ukrasiti, i kad se vrati na izvorište – nikoga ne boli glava.
„Govor mržnje“ nije neka mudrost, nije izazov, nije pobjeda. Nameće brušenje sudskih epiloga, a „…sud je sud, a ćud je ćud…“. Kreativni novinar mora biti psiholog, u bilo kojim krajnostima tražiti i naći sredinu, tad i žezli-gvožđe opržiti neće, a lahko se oblikuje. Svratiti među prvačiće, čekati u redu sa penzionerima, turistima pokazati odredište, uloviti prve proljetne cvjetove, staricu prevesti preko ceste, … – ovo dobar novinar ne smije ignorisati. Doduše, i dobar novinar dobije crveni karton. Dobije i Džeko, pa se hladne glave nasmije svojoj gluposti i opet postane Džeko.
Da lakonski zaključim: dobar novinar uvijek teži dokazati da u žitu ima i malo kukolja, a onaj što uporno dokazuje da u kukolju ima i malo žita – nije novinar, a pogotovo novinar-psiholog.
Seid Zimić