Čeljade sa plahovitom idejom izbudilo uspavane eksterijere utopljene u krnjave pejsaže, te ih namamilo da iz bližeg i daljeg komšiluka dođu u Zavičajni muzej na visočko sijelo i onako, s brda-s dola, naprave čaršiji portret u čijim stoljećima pomrse račun i oni sa oštrim okom i oni naukom obdareni.
Izložba namjenske arhitekture sa uzročno-posljedičnom osobenošću zavirila gotovo u svaki sokak i stavila trajni pečat na zatečeni prizor. Karakteristične pojedinosti, snajperski precizno ulovljene, zrače znatiželju i svevremenu pobjedu fotografa koji, sigurno, nije bio svjestan svog remek-djela. Crno-bijela tehnika sa istančano odabranim formatom održava ravnostežu i tjera pridošlice na dijalog što stihijski prerasta u unutrašnji monolog – treba vremena i vještine da se različite vizije ukomponuju u krnjavi zaključak, ili je bezazlenije na sve staviti tri tačke …
Geometrijska oštrina i statička preciznost upotpunjene neznanim materijalom izrode nastrešnicu koju je isprovocirao susjed svojom. Tako redom i s jedne i s druge strane. Ulica prislonjena uz pristranak. Široka onoliko koliko su menjici dozvoljavali, a nisu mnogo. Kočije se provlačile kao kroz iglene uši, a vrijeme sa svojim marifetlucima nesmetano vez vezlo i uzbrdo i naniže.
Visočka znatiželja ugleda svoj portret razvučen u stotinu, dvije stotine godina sastavljen od realija objektivno ulovljenim kroz skupocjeni objektiv aparata nepoznate marke. Šta li će Visočani vidjeti i čemu će se diviti na izložbi 2119. godine?
Seid Zimić