Dvije, ama baš dvije plahovite rijeke uhvatile se u koštac sa krikom, nijemim krikom i nadmeću se. Danonoćno odzvanja tišina po zalutalim brzacima, a u akšamsko doba, u društvu postiđene svjetiljke, krik nadjača i groma prasak, i kamen zadrhti. Da ga nije stid, suzu bi pustio.
Historija zarobljena u nedorečenost počne prebrojavati svoje grijehe. Pogolema brojka. Raspamećena traži spas i na istoku i na zapadu, a nijemi krik postaje jači, ubojitiji. On svoju historiju zna napamet, on je njena posljedica.
Nekoliko momčića iz visočkih sokaka, lahke ruke, nadahnuti mladošću u danu krcatom inspiracijama na tvrdi kamen zasadiše krik i zadovoljni svojom pobjedom ostaviše ga u amanet vremenu i nekoj drugoj historiji.
Ne, nije to obični krik, to je srebreni krik iz nježnih dubina utrobe majčine, to je krik nerođene djevojčice što skokne do podmuklo-bezdušne Drine ne bi li vidjela, koji sekund, stariju blizankinju. Ne vidje je. I opet krik, onaj srebreni krik…
Seid Zimić