Dragi (budući) klasičari,
u nadi da će vas sljedeće zaintrigirati, više nego preplašiti, samo za vas ovaj uvod počinjem riječima besmrtnoga Francisa Bacona: „Et ipsa scientia potestas est.“ – Znanje je moć.
Ukoliko ste prebrodili prvobitni strah i odlučili da ipak nastavite čitati moj mali monolog, ovo bi bilo odlično vrijeme da vam saopćim da prethodno spomenute riječi nisu bile uzaludne.
Naime, upravo ove riječi su za mene bile vodilja kroz četiri godine provedene u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji Visoko. Upravo ove riječi su predstavljale mjesto na kojem sam htjela da se vidim kada sam po prvi put zakoracala u prostorije iste Škole. Ove riječi su bile moje jedino odredište, obećanje koje sam dala samoj sebi, već prvog dana, i na kraju ostvareni cilj.
Na samom početku ovog poglavlja nisam ni pomislila kako će se, u zamisli, samo jedno poglavlje pretvoriti u čitavu knjigu koja će zauzeti najvažnije mjesto u policama moga života.
Počela sam ovo putovanje s jednim ciljem i jednim obećanjem, a dobila sam mnogo više od onoga čemu sam se nadala i što sam uložila.
Franjevačka klasična gimnazija, zapravo, nije samo odgojno-obrazovna institucija. To je čitava obitelj. Obitelj kojoj, kada se jednom pridružiš, bez obzira koliko se zadržao ili zadržala, uvijek te ponovo istim zagrljajem prigrli kao i prvi put.
I ovim putem, budući klasičaru, te pozivam da se pridružiš ovoj obitelji. Nakon nekog vremena shvatit ćeš da njeni hodnici i učionice nisu više samo puke prostorije u kojima si nekada provodio vrijeme. One postaju riznice sjećanja. Nakon nekoga vremena prisjetiš se svakoga putovanja koje ti je ona omogućila i shvatiš da to nisu bila samo putovanja, nego ispisani tragovi u tvojoj autobiografiji koji su te učinili za nijansu bogatijim. Nakon nekoga vremena shvatiš da svi mukotrpno provedeni sati za njenim knjigama nisu bili uzalud bačeni, nego da svaki pročitani citat i svako dodatno znanje koje si stekao čini te unikatnim i izdvaja iz mase.
Povrh svega, ono najvažnije – svako stečeno prijateljstvo ostaje s tobom zauvijek.
S vremenom ćete se razdvojiti, udaljenost među vama će postati veća i nećete se moći osloniti na činjenicu da će se Konvikt utišati svakoga petka i ponovo pridobiti svoje šarenilo nedjeljom navečer, ali znat ćete da ste uvijek dobro došli i da obitelj, koju nakon četiri godine napuštate, ostaje za vas uvijek cjelovita.
I da… Mnogi bi rekli da je početak ovoga monologa bio krajnje neobičan i možda čak malo čudan. Mnogi, ali ne i klasičari.
Zato završavam ovo naše upoznavanje još jednom izrekom, ali ovaj put bez dodatne pomoći jer… Ipak ćete to već i sami za nekoliko tjedana moći bez problema prevesti. “Sapere aude.”
Selma Rajkić, generacija 2014.–2018., Visoko, Studentica Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, zauvijek klasičarka