Prošla je 21 godina od pričice sa dragim čovjekom koju sam u ljeto 2003. godine objavio u Oslobođenju. Za ovu novu internet generaciju vraćam je ponovo, jer moraju shvatiti prave visočke vrijednosti.
Iako je Visoko nekad bilo poznato po zanatlijama, danas je ovih vrijednih ljudi sve manje. Selver Konjčanin je najstariji predstavnik visočkog esnafa, koji i sa 76 godina pokušava sačuvati tradiciju u krojačkom zanatu.
«Vid me već polako izdaje, a mlade ruke nema da me zamijeni. Današnja omladina pokušava sa nekim tehničkim školama, srameći se ići na zanat, što je velika greška. I ono malo koji su pokušali na praksi kod mene, brzo su odustali jer im je dosadilo provlačenje konca kroz ušicu igle. Sve sam vidio, al’ me iznenadilo, da se u današnje omladine ruke toliko znoje, pa ovaj posao teško mogu i raditi. Često se radi sa osjetljivim bijelim štofovima koje bi znojne ruke uništile.»- pričao nam majstor Selver.
Njegov nerazdvojni prijatelj je gitara koju jako dobro svira uz specifičnu tehniku kao kod sazlija po čemu je i prepoznatljiv.
Za sebe kaže da je 12 puta volio, a 13 ljubav bila je njegova rahmetli žena Zumra, koja je iznenada umrla kad joj je bilo 50 godina.
Svoju dugovječnost vjerovatno može zahvaliti ljubavi prema planinarenju, koje ge često preporodi i osvježi za novi dan.
«Često sam na Prokosu iznad Fojnice i na Pogorelici. Volim sa prijateljima otići i u naše planinarske domove na Zbilju i Goranima. Sve češće me odbijaju kad su duge šetnje u pitanju, pravdajući to poslovima i godinama. Kada mi dođu u radnju znaju po tri četiri puta ispričati istu priču, a ja šutim shvatajući da starost čini svoje.»- pričao nam je majstor Selver Konjičanin, dok je na radiju kupljenom 68-me pjevala pjesma Safeta Isovića, kojeg Selver naziva bekrijom i čovjekom koga voli slušati, mada je nekad volio i svirao zabavnu muziku.
(arhiv Oslobođenje, 2003.)