Sjećanja na obavljeni hadž, podjela kurbana: Radost Bajrama u domu porodice Šahinović iz Visokog

Radost Bajrama osjeća se i u domu porodice Šahinović u Visokom, u toplom domu Ajše i Saudina, gdje bajramuju sa svoje četvero djece, Ademom, Muhamed Saidom, Lamijom i Zejneb Adnom.

Kažu da obilježavanje Bajrama, kako ramazanskog, tako i kurbanskog, zauzima posebno mjesto u njihovoj porodici, te da mu se posvećuje posebna pažnja.

– Za razliku od ramazanskog, koji se još naziva i slatki, Kurban-bajram zahtijeva više truda i zalaganja. To su dani kada prinosimo žrtvu u vidu kurbana, donosimo tekbire, radujemo se i veselimo. Djeca tradicionalno dijele kurbane, tako da njihova radost i iščekivanje počne još i ranije. Bogu hvala, prije 13 godina smo obavili hadž, tako da me Kurban-bajram ili, kako se još naziva, Hadžijski bajram, uvijek podsjete na dane koje sam tamo provela, posebno da Arefat, Minu i Muzdelifu. Uvijek se tu jave posebne emocije, ispunjenost srca i želja da opet budem počašćena odlaskom tamo – priča nam hadži hanuma Ajša Šahinović.

Zahvalni su, kaže, dragom Bogu jer su u mogućnosti kurban klati u svojoj avliji.

 

Posebna su radost bajrami za djecu, pa i za ovih četvero mališana.

– Njihova radost počinje danima prije Bajrama. Na početku su se radovali čisto činjenici da će dijeliti kurbane, ali već sada, kako su stariji, Bajram poprima i neke druge dimenzije i znači više od same podjele kurbana. Sada već razgovaramo o važnosti i onog dana prije Bajrama, o Arefatu, ali i o drugim ozbiljnijim temama kroz koje sazrijevamo i mi i oni. Odgoj djece je svakako jedan dugotrajan proces koji zahtijeva dosta truda, strpljenja i zalaganja. Ali Allah nam je dao olakšice u svemu, pa tako i odgoju. Drugim riječima, dao nam je smjernice koje nam mogu olakšati da bi taj proces urodio i plodom. Jedna izreka kaže: Djeca su kao cvijeće. Ako im damo dovoljno svjetla i plodno tlo, izniknut će pravi ljudi. Bajrami su svakako odlična prilika da kvalitetno provedemo vrijeme sa svojom djecom i učimo ih pravim vrijednostima. Bajram je praznik i svoju djecu učimo da ga dostojanstveno obilježavaju – preporučuje sagovornica.

Priča nam Ajša kako je, dok je bila dijete, veliku ulogu u njenom odgoju i stvaranju ispravne svijesti o svijetu u kome živimo imala njena nana Rašida.

– Bila je to jedna posebna žena koja je imala vrlo specifične odgojne metode. Pa tako, kad god bismo brat i ja sa roditeljima tokom ljetnog raspusta išli na more, nana Rašida se uvijek ljutila i govorila kako ne idemo na pravi put, i kako je jedan pravi put. A zna se i koji je to put. To mi se, kao djevojčici, jako urezalo u sjećanje. Kako je vrijeme prolazilo, tako sam više postajala svjesna koliko je to zapravo ispravno razmišljanje. Nana je obavila hadž davne 1974. godine, JAT-ovim avionom iz Beograda. Od tada, pa sve do svoje smrti 1995. godine, za Kurban-bajram je uvijek isključivo oblačila bijele ihrame u kojima je obavila hadž. Time je željela dati poseban svečani ton važnosti Hadžijskog bajrama.

Te 2008. godine kada smo i obavili hadž, suprug i ja smo štedili novac da napravimo garažu. Kad je objavljen poziv za hadž, jednog dana smo tako razgovarali i zaključili da ne znamo koliko je kome suđeno živjeti, a da nas na Sudnjem danu Bog nikad neće pitati za garažu. Za hadž nismo imali dovoljno, ali donijeli smo nijjet i usmjerili štednju u tom pravcu. Tada sam imala 29 godina, i gledajući iz ove perspektive, mislim da je to bila jedna od najboljih odluka koje smo donijeli – kaže nam Ajša.

Ističe da hadž nije turističko putovanje, već stroga vjerska obaveza koju treba vrlo ozbiljno shvatiti i ne odgađati.

– Evo, i ova pandemija može biti vrlo uputna pouka. Ove godine niko ne može otići tamo, bez obzira kolike materijalne mogućnosti imali. Drugim riječima, može se desiti da onda kada budemo smatarali da smo dovoljno ”stari” i ”spremni”, neke druge okolnosti neće dozvoliti da ispunimo tu islamsku dužnost.

Potpuno je jasno da se uvijek može naći izgovor za daljnje odgađanje, ali specifične situacije (kao ova sada sa pandemijom), mogu biti vrlo jasan filter za donošenje ispravne odluke – zaključuje Ajša Šahinović.

E. Hadžimejlić

Faktor