„Kada ljudi gledaju folklor na televiziji, neko gleda u lica igrača, neko u nošnju, a ja u stopala, jer znam da ću tamo prepoznati opanke koje sam napravio za neku od folklornih sekcija. Tad’ mi je srce veliko k’o kuća, jer to je zaista lijep osjećaj.“
Tako je počeo razgovor sa Ešrefom Rešom Efendirom, zanatlijom koji je opančarstvo u Visokom spasio od nestajanja. Priča je mogla trajati satima, a da to niko ne primijeti, jer sličice iz života visočkog opančara, slagale su se poput petljica na prednjici ili opetku visočkog opanka.
Pomalo nevjerovatno zvuči podatak da za proizvodnju jednog visočkog opanka treba između 500 i 700 uboda šilom i drugim opančarskim alatom. Isti se sastavlja od 30-50 dijelova tzv. kajasom, bez ikakve pomoći ljepila. Kompletan proces proizvodnje majstor Rešo radi ručno. Osam sati potrebno mu je da uradi jedan par opanaka, nakon čega slijedi tri dana sušenja na sobnoj temperaturi. Dok su se plava, bijela, crvena i crna boja prelijevale sa tek završenih visočkih opanaka, koji su se sušili na kalupima, majstor Rešo se pokušavao vratiti u prošlost, prisjećajući se svojih početaka.
„Zanat sam izučio pomažući ocu koji je bio veliki majstor svoga doba. Još uvijek čuvam par opanaka iz 1920. godine koje on izradio još dok je učio zanat. I danas su kao novi. Otac je znao da volim nogomet i često bi me puštao na utakmice. Tu vrstu povlastice je trebalo zaraditi, pa sam mu često pomagao u radnji. U Visokom me svi znaju kao majstor Rešu. Majka je željela da se zovem Ešref, a otac Rešad, pa je pronađen kompromis da me upišu kao Ešrefa, a zovu Rešad.“- priča kroz osmijeh visočki majstor opančarskog zanata.
Prve decenija prošlog vijeka bile su raj za opančare. Visoko je važilo za glavnu čaršiju u kojoj se kupovala koža i opanci. Današnji sarajevski opanak je u stvari visočki proizvod koji su Sarajlije malo prisvojile. Nema krajeva u BiH, odakle nisu stizali ljudi do porodice Efendira. Trend se zadržao do kraja drugog svjetskog rata, kada je industrijska proizvodnja polako počela istiskivati opanke iz upotrebe.
„Bila su to vremena kada si Visočanina mogao prepoznati svugdje na Balkanu. Svako podneblje imalo je svoj oblik i način izrade opanka. Tako je recimo Kraljeva Sutjeska imala crni opanak bez šara koji se odlično uklapao sa njihovom nošnjom. Lašvanska dolina kao i Usora i Tešanj, su također imale svoje specifičnosti. I danas često radim razne vrste kompleta, za pojedina područja. Zavisno od vrste, cijena im se kreće između 75 i 100 KM.“- priča nam majstor Rešad Efendira, koji se ovim poslom bavi od 1950. godine sa većim ili manjim intezitetom.
„Dok sam radio kao majstor u visočkom KTK, često smo išli u posjetu tadašnjoj Čehoslovačkoj koja je imala muzej sa 10 000 primjeraka najrazličitije obuće. Kad sam vidio da nemaju par visočkih opanaka, poklonio sam im jedan primjerak, nakon čega sam dao brojne intervjue za njihove novine.“- prisjeća se majstor Rešo, otkrivajući kad je stvarno zavolio opančarski zanat.
„Sredinom šezdesetih godina opančarstvo je mnogo izgubilo na popularnosti, pa ni ja nisam imao preveliku želju za tom vrstom posla. Ali kada sam vidio da tadašnji veoma poznati igrač Sarajeva Arslanagić, kupuje opanke od nas da bi ih prodavao na Baščaršiji, shvatio sam da me ne treba biti stid, jer kad može «Zuban», kako smo ga tada zvali, mogao sam i ja.“-kaže Rešad pokušavajući da se prisjeti alata koji se upotrebljava za izradu opanaka.
Indeze veliko i malo – alat trokutastog oblika koji služi kao mustra za krojenje đonova opanaka i puštije ili lica opanka. Opetak je izrađen od tvrđeg kartona a služi za izradu petnog dijela opanka. Šila sa metalnim završetkom raznih oblika služi za bušenje i prošivanje opanaka. Bičkija, oštar čelični nož izvijen napolje služi za rezanje kože prilikom krojenja. Mušta za rastezanje ovlažene kože, kuka za vađenje kalupa iz opanaka, hovala za stavljanje kalupa u opanak, čekić, kliješta, kalupi… dio su neophodnih alata koji se koriste pri izradi.
Koža bi se prvo kiselila u vodi radi lakše obrade. Na kalupe bi se postavljao gornji dio opanka, opetak-dio oko pete i đon, koji su se na kalupu uvezivali i navlačili kajasom.
„Kalupi koji su neophodni za pravljenje opanaka, prije 500 godina bili su univerzalni. Postojala je samo jedna vrsta. Ljudi koji su nosili takve opanke, kada bi im se izlizali, samo su ih prebacivali sa desne na lijevu nogu, da bi se izjednačili. Kao kod guma na automobilu.“- objašnjava nam majstor Rešad i tvrdi da uklapanje đona oko pete često zna uzeti mnogo vremena, zbog navlačenja i uštimavanja.
Nakon minulog rata ozbiljno se posvetio opančarskom poslu, pa se sa pravom može reći da ga je oteo od zaborava. Seftedžija mu je bila gospođa Malina, direktorica Zavoda za djecu sa posebnim potrebama iz Novog Travnika, kojoj je zaboravio prezime, a želi je spomenuti jer je nakon njene kupovine posao procvjetao na sve strane. Samostalna izložba u Zavičajnom muzeju Visoko, otvorena prošle godine, samo je još jedna potvrda kvalitetnog rada kroz decenije.
„Za naše folklorne sekcije koje često vježbaju na parketu, stavljam posebne vrste opančarskih eksera koje se poput trna stavljaju oko pete i naprijed da se igrači ne okliznu. Tako su nekad bile obrađeni kundur-opanci(grube cipele) i bakandže koje su jako sličile današnjim planinarskim cipelama. Tad’ nije bilo asfalta i čovjek se morao zaštititi od padova ako krene uzbrdo ili nekom klizavom površinom.“- objašnjava Rešad Efendira.
Visočki majstor bi bio jako sretan kada bi u BiH postojao neko od mlađih koji bi želio naučiti ovaj zanat. Spreman mu je davati časove potpuno besplatno, jer on već ulazi u poznije godine.
„Današnje vrijeme mladima ne donosi neki prosperitet. Kad bi naučili zanat, dobra zarada bi im bila obezbijeđena. Nekada se moja dnevnica popne i do 50 KM. Uvijek imam isplanirano radno vrijeme i radim kao u nekom preduzeću.“- kaže Rešad.
Voli reći da je dijete sa Jalije, naselja u centru grada gdje ga obično i možete pronaći ako odmara od posla u radionici. Kad dođe zima često se povlači u vikendicu u naselju Ljetovik, gdje priprema prednjice za nove komplete visočkih opanaka.
Priča iz “Oslobođenja” iz 2003. godine kao sjećanje na vrsnog visočkog opančara