Pitam Fatu, sabahile, pri kahvi:
– Znadeš li ti đi su nam one slike s mora?
– Haj, Boga ti, šta će ti, ne znam, ne mogu ni ja sve znat’ đi je šta, samo mene pitate.
Vidim ja ona nešto krije. Ne bude mi mrsko i prerovim sve fioke i u natkasli nađem album i slike s mora. Otvorim, obalim kažiprst i listam, kad na svakoj strani fali jal’ je’na, jal’ dvije slike, neke izrezane. Djeca na magarcu sa slamnatim šeširima i ja u onim plavim kupaćim, a u mene mi Fate niđi nejma.
– Reko’, znadeš li ti koje istrg’o i izrezo one slike s mora, niđi tebe na njima?
– Veli ona, ne znam, odakle ću znat.
Malo pošutismo, a kad pošutimo mi i tad govorimo, k’o biva pitam je ja što ne rekneš da si ih ti počupala? Čekam, jerbo znadem da će mi sama rijet’.
– Veli ona, jesam, šta će mi, da mi djeca i unučad gledaju golotinju, budala sam bila što sam se i skidala. Eh, da mi je ova pamet bila.
– K’o da te sad gledam kako si se prevrtala k’o janje na ražnju i namještala da ufatiš svukud boju, pa kad se vratiš u mahalu da svi reknu: Vidi Fate što je ufatile boje. I kad sam te svu noć maz’o kiselim mlijekom kad bi izgori.
– Ne bi’ ja neg’ sam morala od tebe, šta će ti reć’ u preduzeću, kak’a ti je žena zaostala.
– Bome nisi od mene, neg’ taki vakat bio. I tebi je plaho bilo isunčat se, a moglo se.
I mi nastavismo prebirat’ lijepe uspomene od Ulcinja do Makarske, a ja nešto kontam:
– Moreš ti tobe doć’ kad hoćeš i počupat’ sve slike i pisma al’ što god je bilo bilo je, valja to sa sobom do mezara nosit, a uvijek ima gore od goreg pa neka djela, biva zlodjele ne mere ni zemlja zatrpat.
Jah!
Hadžibegova druga 2016-2019 Zoro, Sarajevo