Često možemo čuti da se za neko dijete kaže kako je sramežljivo ili povučeno, dok su ona nasuprot njemu glasna, vesela i rado se igraju s drugima. I upravo s ovakvim etiketiranjem počinju problemi.
Iako se povučenost i sramežljivost među općom populacijom često smatraju sinonimima, razvojna psihologija strogo razlikuje ta dva pojma.
Štoviše, sramežljivost je čak i genetski uvjetovana, a oko prve godine života javlja se kao prirodan refleks u blizini nepoznatih ljudi, te svoj vrhunac može doseći u tinejdžerskoj sobi. S druge strane, o povučenosti se može govoriti tek kada dijete počinje razvijati sliku o sebi, kada stvara svoje misli i osjećaje. I zato to nisu istovjetni pojmovi.
No sramežljivost može znatno utjecati na život djeteta, a ono što pritom čine roditelji i ostali uključeni u odgoj od presudne je važnosti.
Koje su vrste sramežljivosti, zašto se ona smatra društveno nepoželjnom i što roditelji mogu učiniti u vezi s tim, otkrila nam je psihologinja Tina Brzić.
Sramežljivost se u današnjem društvu smatra manom jer sprječava osobu da uspostavi ravnopravan kontakt sa svojom okolinom. Takvi pojedinci znaju biti nesretni, za socijalne interakcije potrebno im je mnogo više uloženog truda i svjesnih radnji te često ostaju neshvaćenima.
Međutim, u nekim je situacijama sramežljivost sasvim prirodna, posebno u ranom djetinjstvu. Tada govorimo o sramežljivosti u odnosu na druge. Djeca naprosto još uvijek ne mogu regulirati stepen uzbuđenosti i podražaja koji dolazi iz okoline, pojašnjava psihologinja.
I upravo će se zato dijete sakriti iza vaših nogu kada ga nepoznata osoba upita kako se zove ili će se zariti u vaše krilo. I to je sasvim prirodna reakcija. Međutim, značajniji problemi počinju se događati kada se kod djece razvije sramežljivost u odnosu na samoga sebe.
Takva vrsta sramežljivosti implicira na imanje loše slike o sebi, nisko samopoštovanje, pa čak i samopoimanje. Djeca koja pokazuju takvu vrstu sramežljivosti često deflektiraju u smislu povlačenja, slabog uspostavljanja kontakta s drugima, maštanja, sanjarenja, no ponekad i izlijeva agresije. Prestrašena su, boje se promjena i pogrešaka, a sve je to rezultat odnosa s roditeljima i okolinom, ističe Brzić.
Naime, djeca se ne rađaju s lošim mišljenjem o sebi. Što dijete misli o sebi u srednjem i kasnom djetinjstvu, ovisi o porukama koje je dobilo iz svoje okoline, ponajviše od roditelja, te samo nastavlja slati te iste poruke. Kako napominje psihologinja, često je teško pronaći uzrok djetetova lošeg doživljavanja sebe jer poruke iz okoline mogu biti nenamjerne i vrlo suptilne. Drugim riječima, roditelji nerijetko nisu ni svjesni toga da ih šalju.
Izbjegavajte etiketiranje djeteta i osluškujte ga
Upravo zato što nisu svjesni poruka koje šalju, roditelji ili drugi članovi obitelji često svojim postupcima čine trajnu štetu. Posebno je štetno kada mu se govori neka ne bude sramežljivo jer mu se time poručuje da je sramežljivost nešto loše te da ono zbog toga nije dovoljno dobro.
Umjesto toga, slušajte ga i potičite na nova iskustva.
Djetetu je potrebno pružati podršku, poticati ga na nove aktivnosti i situacije, osigurati jasan prostor za pogrešku i pratiti njegove potrebe. Zanimljivo je da u britanskom govornom području djecu nazivaju osobama kratkih nogu (short leg person), što nas upućuje na to da ih trebamo gledati kao prave male osobe sa svojim integritetom, potrebama i jasnim mjestom u svojoj okolini. Saslušati dijete i zrcaliti mu njegovo stanje pokazuje mu da je važno, podržano i da mnogo vrijedi, pojašnjava psihologinja.
Kako sve kreće od kućnog odgoja, treba imati na umu to da djeci treba pružiti priliku da se sama razviju, bez nametanja tuđeg mišljenja, a to se može vidjeti i u malim stvarima poput dječjih crteža.
Dijete osjeća, prati, promatra i sve što nauči, primjenjuje na sebi. Zato, kada vam donese crtež i kaže: ‘Nacrtao sam medu’, nasmiješite se i zahvalite na poklonu. Nemojte naglas procjenjivati kakav ste crtež dobili.
Ako vas dijete pita sviđa li vam se crtež, pohvalite njegov trud i rad. Vrlo lako upadamo u zamku misleći da znamo bolje od djece, da više znamo što njima treba, no oni nam svakodnevno pokazuju što je za njih važno kako bi se razvili u stabilne, samouvjerene, vrijedne ljude. Dovoljno ih je samo pratiti i uvažiti, zaključuje Tina Brzić.
Primijetite li pak kod djeteta već prve znakove sramežljivosti, pokušajte reagirati što prije. Ako ste i sami bili sramežljivi, ispričajte djetetu svoju priču i kako ste „došli na drugu stranu“.
Dobro je i stvarati interakciju s drugom djecom, ali ne prisilno.
U redu je pristupiti na igralištu drugim roditeljima i njihovoj djeci pa, primjerice, upitati dijete kako se zove njihov medvjedić pa potom svome djetetu uputiti pitanje poput „Sviđa li se i tebi? Što ti se najviše sviđa na njemu?“, no ako dijete odbija svaku interakciju, nemojte ga prisiljavati. Pričekajte bolji trenutak.
Budite pažljivi u tome da ga ne etiketirate jer, vjerujte, stalna govorenja nekome da je sramežljiv može imati posljedice i nakon nekoliko desetljeća. Osluškujte ga i uvažavajte.