Vodenice su stoljećima bile važna karika u preživljavanju, snaga tekuće vode pokretala je vodeničko kolo, a vodeničari su danonoćno mljeli žito za ušur (dio brašna koji pripada mlinaru, plaćanje mljevenja). Danas, ta nekada nezaobilazna arhitektura svakog naselja uz rijeku ili veći potok gotovo da je potisnuta u zaborav. Kako bi dali doprinos očuvanju naše tradicije i istinskih vrijednosti, podsjetit ćemo na tekst o posljednjoj vodenici na rijeci Fojnici u naselju Buci kod Visokog:
– Vlasnica posljednje vodenice na rijeci Fojnici u naselju Buci kod Visokog, koje je bilo poznato po velikom broju vodenica, Milica Džafić za Agenciju FENA priča o poslu vodeničara, o angažmanu u doba industrijalizacije i o vrijednosti mlina u ratu.
Džafić je u vodenici počela raditi pretkraj devedesetih godina, uz vodenicu je do tada živjela dvadesetak godina. Tradiciju porodice Džafić je nastavila kao nevjesta. Muž joj je poginuo u agresiji na Bosnu i Hercegovu, a kada je svekra počela izdavati snaga, kaže, ona i njeno četvero djece odlučili su vodenicu, koja je sada stara gotovo 100 godina, održati aktivnom.
Vodenicu na lijevoj obali Fojnice na putu Visoko – Kiseljak, priča ona, kupio je Nazif Džafić, otac njenog svekra Nezira, od države, tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to doba, prisjeća se svekrove priče, vodenica je bila zadružni mlin koji je imao radnike, a koji su čuvali pripadnici državne bezbjednosti, pratili su koliko žita ulazi, a koliko samljevenog izlazi.
Tada, u toj vodenici, koja je do danas zadržala originalni izgled i elemente, žito je mljelo pet kamenova. Danas, svih pet je ispravno, ali žito melje jedan, povremeno, i kratko.
“Rad vodenice, u prosjeku, sveo se na kilo, dvije žita dnevno”, kazala je Džafić i dodaje da mlin pokrene bez obzira na to što neko dođe s nekoliko kilograma kukuruza, kaže, ne plaća struju, voli raditi u vodenici, pokrene kamen, a ispuni i nečiju želju. Sjeća se kada su u Džafića mlin ljudi konjima dovlačili velike količine žita. Sjeća se da je mlin radio neprestano, 24 sata, sedam dana u sedmici. No, pretkraj osamdesetih godina potrebe za mlinom bile su svedene na minimum. Gotovo kao i danas.
Međutim, za vrijeme rata u BiH od 1992. do 1995. godine, kaže ona, mlin je ponovo bio aktiviran u punom kapacitetu, ponovo je radio 24 sata. U Džafića mlinu su radili Milica, njen svekar i brat od muža, a poslije rata interesovanje za mlinom, kaže, ponovo je svedeno na minimum.
Ratnih godina mljelo se što nikada ranije nije, mljeo se grah, grašak, leća, riža i sve što su ljudi smatrali da može služiti u prehrani.
Odmah poslije rata, vodenicu i sve aktivnosti u njoj i oko nje mogla je raditi Milica Džafić uz pomoć svoje djece. Sinovi vanjske i teže poslove, a kćerke, lakše poslove kao što je sipanje žita, dočekivanje mušterije i mljevenje.
“Situacija je još ista, žene rade unutra, a teže poslove rade muški. Svi smo tu, posao u vodenici nas vezuje”, dodaje.
Osim betonske brane, stara zadružna vodenica ostala je netaknuta, mljela je u tri državna sistema, i mogla bi još, bez restauracije, ali nema posla. Nema ni za druge vodenice uzvodno i nizvodno na Fojnici. Sve one su već napuštene, njihove ostatke zapljuskuje voda.
“Kako stari ljudi, koji su držali te vodenice umiru, umiru i one za njima. Njihova djeca ne nastavljaju tradiciju jer od vodenice se ne može živjeti. Vodeničar, jedino, nije gladan”, rezignirano kaže Džafić.
Džafića mlin preživljava jer sve poslove mogu završiti u krugu porodice. Kaže da njeni sinovi znaju sve, pa i naoštriti kamen koji melje. Pojašnjava da je to prirodni kamen te da sumnja da bi se ponovo taj element mogao nabaviti. Ona ih ima pet, i svi su originalni i bili su u mlinu kada je kupljen. Pretpostavka je da su doneseni iz okoline Vakufa.
Pazi ih, održava, zbog sebe, ali i zbog mušterije, kaže da oštećen kamen ”uzima” više čestera, odnosno da kilaža brašna više odstupa od kilaže žita.
“Čester mora biti, od kilograma žita ne može se dobiti kilogram brašna, ali se čester može svesti na minimum”, kazuje Džafić.
Istaknula je da je ušur uvijek bio deset posto od samljevenog, a da sada mušterija ostavi novac, marku-dvije.
“Kažu mi, ‘nemaš mi šta uzeti’, pa tako i jeste”, završava Milica Džafić priču o svom vodeničarskom, dugogodišnjem, stažu dodajući da je brašno iz vodenice ”slađe” nego ono iz mlina na struju, ali da ona ne može ništa učiniti da stari zanat vrati u opticaj ili barem zaštiti.
Zadovoljna je što još niko nije došao na ideju da na Fojnici postavi branu ili snagu vode, u potpunosti, iskoristi za industrijske svrhe.
Fena