Zemlja, voda, zrak i vatra dovoljni su visočkim grnčarima da svojom imaginacijom, željom i rukama održavaju tradiciju jednog od najstarijih zanata, i da prave ono što je bila preteča modernog posuđa.
Oni stoljećima od gline izrađuju ono što je u potpunosti zamijenila keramika i plastika. Ovaj posao je danas rijetkost i njim se bave samo oni koji to istinski vole ili im je ostavljeno u amanet, nasljedstvo.
Visočko selo Liješeva dolina je grnčara, lončara ili, jednostavno, zanatlija koji vještim rukama “vežu” glinu i pretvaraju je u posuđe.
Stoljećima je Liješeva poznato po tom zanatu, a iz radionica majstora improvizatora koji su podizali porodice zahvaljujući zemljanim, preciznije, glinenim pršuljama i loncima izlazilo je samo najbolje posuđe koje je “dobacivalo” daleko.
Danas, na istom mjestu, dobri Liješevljani čuvaju epitet najboljih grnčara, iako je broj radionica skroman.
Ove zanatlije kažu da su im, pored ostalih, dolazili i grnčari iz Slovenije koji su ovaj posao izučavali na studijima u Italiji, da vide kako oni uspijevaju praviti posuđe koje je znatno visočije od onog koje oni mogu napraviti.
Iako ne žele otkriti sve trikove svog zanata, kažu da je tajna u tome što grnčari u Liješevi “napliću, vežu” glinu, dok grnčari iz drugih sredina koji su se bavili ili se bave ovim zanatom izvlače oblik iz komada gline.
Otkrivajući još jedan dio tajni kažu da se za pravljenje zemljanih posuda koristi glina koja je odgovarajuće masna, niti previše masna da ne može propustiti vlagu kada se suši, niti previše suha da puca prilikom pečenja.
Nakon izrade, grnčarija ide na sušenje na peć, a kad se dovoljno osuši ide u pecaru gdje se deset sati peče na temperaturi od 700 do 1.000 stepeni. Poslije pečenja posude se gare i stavljaju u ”brašno”.
Kada se osuši dolazi proces ukrašavanja. Grnčariju šaraju ptičijim perom utopljenim u kamenu boju. Kamen za boju također nalaze u prirodi te ga pretapaju.
Napravljeno zemljano posuđe prilikom upotrebe ne stavlja se na otvoreni plamen, te se pere samo toplom vodom, bez bilo kakvih sredstava.
Vrijedni majstori nisu optimisti za budućnost ovog zanata, ali nadaju se da će u skorijem periodu biti zaštićen od strane državnih institucija i podržan nekim vrstama poticaja da bi nastavio živjeti.
Fena