Hidžra je jedan od najvažnijih historijskih događaja u vremenu prve generacije muslimana koji su imali priliku živjeti zajedno sa Poslanikom islama.
Njena poruka je prevazišla trenutačnost datog historijskog trenutka i nju ne možemo promišljati samo kao historijski događaj, omeđen određenim prostorom i vremenom, već hidžra u sebi sadržava univerzalne poruke koje su proistakle iz same biti vjere, iz tog posebnog vjerničkog odnosa prve generacije muslimana prema Kur'anu i svom Poslaniku.
Ako suštinu hidžretske poruke pokušavamo pronaći u njenom lingvističkom značenju, tj. u značenjima glagolskog trilitera HDŽR (ovaj korijen se prevodi: on se izolovao od prijateljske komunikacije ili odnosa…prestao je…da se njima povezuje) neminovno nam se nameću pitanja poput naše zapitanosti kakva je to snaga vjere ponukala muhadžire da ostave sve, baš sve, u Meki? Da li je dovoljan samo odgovor – vjera, ili hidžru treba sagledavati u svim njenim kontekstima i sa svim mogućim implikacijama? Je li hidžra naša sudbina?
Dok naše misli ostaju obavijene plaštom mogućih odgovora na svu našu zapitanost o hidžri, sjetimo se da je hidžra bila sudbina mnogih Božijih poslanika. Primjerice radi, Ibrahim, a.s., i njegov sin Ismail, a.s., su morali proći mukotrpan put duhovnog zrijenja, od trpnje preko iskušenja do sāme hidžre. Tek na kraju puta su bili počašćeni gradnjom Ka'be, simbolom tevhida.
Tako je bilo sa Muhammedom, a.s., i njegovim prvim sljedbenicima. Njihov život u Meki, prije hidžre u Medinu, je bio sav u znaku trpnje i prepoznatljivosti tog duhovnog zrijenja svake vjerničke individue ponaosob.
Sjetimo se Poslanikovog odlaska u Taif da zatraži pomoć od plemena Sekif i svih neprijatnosti koje su mu Kurejšije priređivali nakon smrti Ebu Taliba. Poslanik se sklonio u jednu bašču od prostaka koji su bili nahuškani na njega, čineći dovu:
“Bože moj, Tebi se obraćam za slabost snage svoje, za manjak virtuoznosti i za svoju beznačajnost kod ljudi. O ti Najmilostiviji, Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar. Kome Si me ti prepustio: dalekom koji me mrko gleda ili neprijatelju kome Si me predao!? Opet, ako se Ti ne srdiš na mene, svejedno mi je – Tvoj mi je oprost draži. Utječem se svjetlu lica Tvojega, pred kojim su se obasjale tmine i na kojem počiva i ovaj i onaj svijet, od toga da se Ti rasrdiš na mene ili da mi se odobri Tvoja ljutnja! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim kod Tebe!”
Upravo u takvim okolnostima su prvi sljedbenici islama shvatili, potpunije nego ikada ranije, da nema sigurnosti i istinskog zaštitnika osim Allaha, dž.š. U takvoj situaciji naređuje im se činjenje hidžre, preseljenja u drugi grad, Jesrib (622. god.). Pored tolikog trpljenja zbog vjere došlo se u situaciju prijetnje i fizičkog opstanka u Meki. Muslimani moraju učiniti još jedan korak, ostaviti kuću, rodbinu, imanje i otići u okrilje, ipak, nepoznatih. Otuda će muslimani koji su učinili hidžru u Jesrib biti nazvani muhadžiri, Iseljenici. Muslimani Jesriba su nazvani ensarije, Pomagači.
Svi historičari se slažu da je to bilo jedno veliko iskušenje, neizvjesnost i muhadžira i ensarija. Oni su se upuštali u jedan opasan eksperiment. Naime, plemenska odanost je u tom vremenu doživljavana kao snažna ljubav prema rodbini koja je iskazivana u strogoj osudi prema svakom strancu. Važilo je pravilo, ako bi ko stavljao “omrznutog” stranca ispred svog vlastitog plemena, izazvao je strastvene osude i gnjev drugih članova plemena. Te činjenice svijesni su istovremeno i jedni i drugi.
Kada se govori o važnosti Meke i Medine kao gradova u kojima je proklijalo sjeme vjere, počesto možemo čuti konstataciju da nije bilo mekanskih muhadžira ne bi bilo medinskih ensarija. Ono duhovno zrijenje u Meki koje se dešavalo na individualnoj razini svake ličnosti koja je preuzela polog vjere je, ustvari, omogućilo to kolektivno, ummetsko i džem'atsko zrijenje muslimana kao zajednice i društva.
U samom tom doživljavanju vjere mekanskog i medinskog perioda, pa zatim, u karakterističnosti Objave koja dolazi u tom periodu, nadolaze nam sve univerzalne poruke hidžre koja u sebi pronosi plodove vjere. Međutim, hidžra u sebi nosi neprolazne vrijednosti koje se ne mogu iscrpiti vremenom i prostorom. Nad tim vrijednostima i značenjima hidžretske poruke se možemo nadnijeti i u današnjem vremenu, razotkrivajući njihovu važnost i aktualnost. (…)
(islam.ba)