Prošle su godine. Šahide više nema. Sjećam se, pričala je ovu priču bezbroj puta. Činilo mi se uvijek da je tek čujem. Upijala sam svaku riječ. Svaki pokret ruke. Osmijeh. Sve je imalo svoj smisao.
Sad kad se vratim u to vrijeme shvaćam, bio je to portret života jedne obične žene. Visina njihovih kućnih pragova bila je previsoka. Koraci strogo izbrojani, kanata zaključana.
Prije nego bi počela, duboko uzdahne:
„ E moj sinko, kad se samo sjetim. Vazdan nisam nigdje stala. Haljine operi, haljine izaperi. Česma na avliji. A prije svega zakuhala za pite. Sve ja to završim na vakat, kad Sijedi na vrata.
Stavim onu pitu na sofru, ona se puši koliko je vruća. Polahko mu kašikom izbodem i puhnem da se ohladi.
Poslije on ode da legne, a ja dok oprah sudove, dok nastavih meso da mi se upihtija za večere, ne stigoh tupavo ni da sjednem.
Večera je uvijek prolazila u tišini. Gledao je Dnevnik. Skupio bi onu svoju čehru, rek’o bi insan sve odluke posljednje su na njemu.
Pričaju oni o položaju žene u društvu o značaju praznika Dan žena, o proslavama preko sindikata. Sve one napirlitane, igraju u nakoj sali. Harmonikaš svira, sav u goloj vodi. One tobe jarabi ko iz lanca puštene mahnitaju.
Ja samo što rekoh:
E jest mi to neki praznik. Dosta mi je i njih i njihove igre.
Poprijeko me pogleda.
Šuti ženo, ništa ne znaš. I treba da se vesele. One vrijedno rade. Obaraju norme. U kancelarijama važne poslove obavljaju. Treba da imaju svoj dan, kada će se malo razveselit. Neka, neka i nek’ se vesele.
Radim i ja, Sijedi, rekoh.
Šta radiš?
Perem, peglam, kuham. Sva kuća blista. A da ti ne spominjem kad su veliki radovi na njivi da i tamo pomognem.
Ostatak vremena odšutih. To su one zlatne minute.
Sutradan sve ja poradim kako sam i naučila. Čitavo jutro u glavi mi zvone njegove riječi.
I treba da se vesele. Zaslužile su.
Vratiće se ranije sa posla. Znam.
Obučem ja vuneni kat, podvežem novu jemeniju. Nađem negdje u latici starog kredenca karmin i nekako namažem usne, a ruke dršću ko prut.
Sjedem na minder. Sijedi na vrata.
Ohoooo vidi hanume što se upela. Šta je to?
Dan žena.
Neka, neka. Sjede. Gleda me. Smiješi se…
Nego stara hoćemol mi sad ručat.
Hoćemo, rekoh.
Pa što ne kutarsavaš.
Pa Dan žena je, danas vi nama servirate.
A kad dreknu.
Skočim, stavim jelo. On ljut.
Meni vala malo i smiješno, a ne dao mi Bog nasmijat se.
Hoćeš Sijedi malo prileći.
Neću, odbrusi i ode.
Nije prošlo dugo, vratio se. U krilo mi spusti svileno frcule i karanfil.
Moj Sijedi.
Ispečem kahvu i stavim hurmadžik.
Drago mu, a Boga mi i meni.
E moj sinko, lijepo se živjelo tad.
Završava svoju priču, moja draga Šahida.“
Uvijek sam je pitala: Šahida jesil stvarno dobila frcule i karanfil, il si to dodala da uljepšaš trenutak i ublažiš njegovu huju.
Tako je bilo i gotovo.
R.I.P: Autorka: Sadžida Dedić
desada@bih.net.ba
Foto: arhiv M. Markić