Gluho je doba noći i majka je obično ustajala prva. Izlazi van kamene kuće, poradi sebe, kako je znala reći. Zatim bi u garavom šporetu tražila žišku, da lakše potpali vatru.
-Eno u Gabela se vidi, i gore u Keška. Mesčini i tamo kod Hanića gori. Nabrajala je majka kuće po okolnim mahalama u kojima je gorjelo svjetlo, sve dok je babo ne bi prekinuo.
-Stara, nije naše da brojimo svjetla. Ko zna jesi li baš vidjela dobro. Možda to trulež na starom orahu sija u mraku, pa ti se čini da je petrolejka lampa, il’ fenjer.
-Jesam vala, nisam ćorava.
-Nisam ni rekao da jesi ćorava. Samo nekad i oko sokolovo, u travi sa visine ne ugleda miša, nego smotuljak ovčije vune što se zaplela u balegu. Gledaj na svijet dušom stara, i šta ubilježiš to ti je. Nemoj plaho očima zvrljat okolo.
-Eto, ja ništa nit’ vidim nit’ znam. Već je ljutim glasom majka nastavljala diskusiju, a otac bi se samo nasmijao, otkrio nisku bisera preko zadebljanih usana, dajući išaret da se rasprava zaustavi. To se ipak po majčinom otvaranju i zatvaranju vrata na ložištu šporeta, nije dalo reći. Onda bi podgrijavala čorbu što je ostalo od sinoć, da ona, babo i starija sestra jedu. Ja sam virio ispod jorgana. Brat je spavao, a starija sestra prostirala bošču i dodavala kašike iz bijelo-zelenog kredenca. Nakon što su sa kašikama otkrili dno emajlirane ćase, babo i majka bi popili kahvu, dok je sestra sklanjala suđe i bošču. Otac je uz kahvu pušio sve jednu za drugom, da nadoknadi dan bez cigareta. Pogledao bi na ručni sat “Omikron” što ga je uvijek držao na ruci, i kada spava, pa kroz prozor u mrak gledao nebo, i onda bi rekao: ”Vakat je!”
Sestra je polijevala vodu iz bardaka nad banjicom u ćošku sobe, dok su babo i majka abdestili. Onda bi babo polijevao sestri. Majka i sestra bi stale jedna pored druge, a babo za stopu ispred.
Klanjali su rani sabah!
Nakon namaza otac je uzimao Musaf, što je stajao uvijek u dulafu prozora, pa se primicao petrolejki lampi, koja je visila na zidu iznad drvene sećije sa slamnatim jastucima. Knjiga sa nagriženim ćoškovima, listova požutjelih, sa koricama od tvrdog kartona, u njegovim rukama je izgledala poput najljepše ptice u gnijezdu. Knjigu mu dade nana iz planine, majka moje majke, kada je zadnji put onako bolesnu otprati na konju, sve pješice, četiri sata hoda. On bi držao konja za povodac, i samo đahkad bi je snesi da malo na travi pruži bolesne i utrnule noge. Zapamtio sam da mu je tada rekla: ”Čuvaj mi ono dijete!” Biva, mislila je na mene. Bio sam najmlađi i slabunjav, pa bi me babo tako branio kada me spopadnu šejtanluci, a mašice ispod šporeta dospiju u majčine ruke.
Ne znam do kada bi babo ostajao sa Musafom na rukama, jer bi me san prevario, ali znam da bi sutradan na njegovom licu gledao odsjaj blagosti. Po cijeli dan bi radio u bašči, kući bi došli kasno, i opet bi do iftara nakosio trave, ili bi drva nasijeci i nacijepaj, a da ćehre nije mijenjao. Samo bi ponekad pogledaj na svoj ručni sat i onda reci: “Hajde mali na Vina, vidi jesu li se upalili kandilji na džamiji dolje preko jezera.”
Izgleda, svako dijete u komšiluku je dobijalo ovakav zadatak, pa bi nas se okupi dosta na malom guvnu. Pogledima usmjerenim dolje niz jezero, čekali bi da se na munari upali svjetlo. Onda bi trkom niz strmi put do svojih kuća da javimo što prije. Tako se završavao post, a noć zamirisala na pitu ispod sača, hošaf od suhih šljiva, jabuka i krušaka, a nekad i sutlijaš. Na zidu naše sobe gorjela je petrolejka lampa i svojim titranjem označavala svako kretanje po sobi, kao da će se ugasiti.
Babo bi uvrnuo lampu da ne troši puno. Primaknuo bi se ispod nje, i čitao one stranice na našem jeziku. Pričao mi je kako ga je na granici u Đevđeliji, neki Slovenac naučio čitati i pisati. Tako je sam pisao pisma dedi, služeći tri godine jugoslovensku vojsku, odmah nakon drugog svjetskog rata.
-Gasi svjetlo, valja nam opet rano ustati. Nekako više sa molbom, bez one srdžbe u glasu progovarala je majka ispod velikog jorgana što nas je sve pokrivao. Činilo se, da joj je više žao potrošenog petroleja. Babo bi odložio Musaf na prozor, da se nije dalo razaznati da li sija u mraku, ili se zraka mjesečine provukla kroz prozor pa na njega pala. Svjetlo bi zaigraj na suprotnom zidu sobe, dok se ne bi kapci spustili kao zavjese u pozorištu, odvodeći nekoliko pari očiju u san.
-Babo šta je to svjetlo?
Upitao sam dok sam gurao komadić letve ispod stijene, što mi je bio kamion, u našoj bašči bliže jezeru, sa koje se pružao pogled dolje do na kraj jezera, gdje smo gledali da se upali svjetlo na munari džamije.
-Hm, izgovori gurajući ova dva glasa kroz nos pa nastavi. Svjetlo je i ovo čime nas sunce obasipa, ali i grije. Svjetlo su i kandilji dolje na džamiji noću kad se upale. Svjetlo je i ona naša petrolejka lampa, što čadi od lošeg petroleja. Svjetlo je i sjaj u očima sretnog insana.
– A mjesec, a zvijezde? A svici što mi ih uhvatiš u prvi akšam i spustiš na dlan. Nabrajao sam, pun znatiželje da još otkrijem šta.
-Hmm, reče babo osjetno zadovoljan, iako mu se na krajevima usana lijepila bijela pljuvačka i mijenjala glas, a usne bivale sve više bijele.
-I to je svjetlo. I vatra koju potpalimo u šporetu ili pod sačem, i to je svjetlo. Ali zapamti, najjače svjetlo je znanje. A najviše znanja je u onoj Knjizi na našem prozoru. Tamo je najveća svjetlost! Dunjaluk čitav obasjava i upućuje, ko uputu traži, bezbeli.
Nisam baš tada razumio kako knjiga može biti svjetlo, ali sam kasnije zavolio čitati, i čitao bih sve što mi dođe pod ruku. Znam da je to bio vakat čudnih previranja. Neki taj vakat i danas oplakuju, ja jok. Jer mi treba suza i za ovaj vakat koji živim, pa ih počesto prolijem na tuđu nepravdu i pohlepu. Kažu da budala i paprati ne može nestati na dunjaluku. Ja dodajem i nepravde!
Babu su jednom na bigajri hak odveli u miliciju. Za samo dva bagrema što je molio da se ne sijeku, kako bi prošla cesta kroz našu jedinu bašču koju smo imali. Kasnije je pustio da je prokopaju kroz sred bašče. Tek posijan krompir, a čovjek na bageru rovi li rovi. Nije babo haturio zato, samo jest tražio da i naše selo mora nekad biti preče. Ali i da u selu ne more biti preče agino od našeg imanja. A bilo je!
I danas zemljom hodaju faraoni, gluho bilo. Zato je za insana svaki vakat težak. Pun zlobe i nečisti!
Pogledam na sahat, ima još do iftara. Sa prozora, tamo preko rijeke vidim i munaru džamije.
Uzimam Knjigu dok mi ruke podrhtavaju. Ona je babina izgorjela u minulom ratu. Ali me ova svaki put podsjeti da se zamislim, dok prolazim prstima kroz sijedu bradu, pa samom sebi zaustim.
-Zaista je u ovoj Knjizi svjetlost! Poželim samo da i na mom licu neko ugleda onu istu blagost što je istrajavala na očevom licu. Tu mrvu posuđenog svjetla iz Knjige.
Autor: Said Šteta, književnik i novinar