Ne, dušo… Tek u jesen otkriju se boje krošanja… Sve su slične u leto, zelene… Naposletku, ti si dobro znala ko sam ja… Čemu suze, lepa ženo (Balašević-Naposletku)
Davno je davno bilo to. Po sjećanjima porodice Vojnović, prošli je vijek-stoljeće, a godina 1966. kada se u Engleskoj igralo Svjetsko prvenstvo bez nas…
Osnovci predvođeni učiteljem-nastavnikom Radovanom Antovićem zasadili su Aleju. Neki drugi osnovci petnaestak godina kasnije par dana pred SEDMI APRIL i stizanja Titove štafete su sređivali Aleju tako da niti jedan jesenji list ne ostane u ogradi od živice uz trotoar Aleje. Tada su stanari sa brojeva 2,4,6,8 častili sokovima i keksom, a osnovci trljali ruke jer je zarađena lova za ekskurziju na Plitvička jezera i u Postojnsku jamu.
Poslije rata ulica sa brojem 7 dobi novo ime, po Irancu humanitarcu Resulu Hajdariju – ulica Aleja šehida Resula. I dan danas mnogi pogrešno izgovaraju ime ulice.
Pjesnik, pisac, učo, ljudina Seid Zimić (szž) reče: Svako stablo u Aleji čuva i njeguje svoju autobiografiju satkanu od višedecenijskih doživljaja.
Grane šire ruke, a korijenje od asfaltnih staza pravi reljefe.
Kažu stiže rekonstrukcija Aleje… Da vidimo i to čudo.