Tragom starih tekstova iz “Našeg života”: HOTEL VISOKO

BAJKA O POTONULOM BRODU

Bilo je to davno. U “mirnu luku” našeg grada doplovio je brod. Bijel poput labuda. Dostojanstven. Te 1976. godine, 18. decembra, otvoren je Hotel “Visoko”. Arhitekta Zlatko Ugljen dočarao je ljepotu putovanja i toplinu naručja jednog grada koji je spreman zagrliti i ugostiti i najzahtjevnijeg putnika. A bilo ih je…

U prisustvu brojnih zvanica Hotel je otvorio direktor “Veleprometa” Hazim Imamović. Slavlje su upotpunili mnogi izvođači narodne i zabavne muzike.

Vrijeme pred nama je ličilo na nepregledni okean. Živjeli smo polahko. Uživali u trenucima blagdana na poseban način. Hotel je bio mjesto svih značajnih susreta, poslovnih sastanaka, svadbi. Dočekivale su se nove godine, obilježavao Dan žena, proslavljale mature i godišnjice matura. Tu sam prvi put otišla na muziku. Iz nekih razloga muzika je bila otkazana. I nije propala večer, uživala sam u svjetlosti i ljepoti restorana, naravno i u društvu svojih prijateljica.

Prolazeći pored njega svako jutro bih mu poželjela sretan rad. Živjela u nadi da ću sresti nekog od poznatih glumaca koji su odsjedali u Hotelu kada su se u našem gradu snimali filmovi i serije. Nisam imala sreće.

U predvorju Hotela kucalo je srce grada. Tu su bili izloženi modeli Kožarsko-tekstilnog kombinata “Visoko”, proizvodi Tekstilne industrije “Vitex”, kao i proizvodi Prehrambene industrije “Vispak”.

Nezaboravne subotnje večeri obilježile su velika imena estrade iz Jugoslavije. U baru Hotela studenti su imali svoje svirke.

Tu sam 26. maja 1984. godine zakoračila u svijet odraslih. Proslavila sam matursko veče uz zvuke Akademika 6. Ja i sada, poslije toliko godina, osjetim onaj nemir u stomaku. Dugo traje mladost u mojoj duši. Godine prolaze. Možda ih nekad i stignem…

Osamnaest godina poslije u taj isti svijet ispratila sam svoju najdražu rodicu Zubejdu. Posmatrala sam princeze i prinčeve kako u svečanim haljinama i odijelima odrastaju u trenu. U njihovim očima svjetlucao je san o putovanju.

Tu sam uz suze radosnice proslavila novi život svoje prijateljice Suade i uživala uz zvuke gitare i pjesmu Mirze Trbonje.

Sjećam se kako su Visočani uživali u jedinstvenoj izložbi cvijeća u organizaciji Cvjećare “Time”. Čini mi se da su to bili posljednji trzaji jednog vremena i života na koji smo navikli i bili ponosni…

Sve je nekako, ali baš sve počelo da tone. Gasila su se svjetla nade da bi sve pokidane veze mogle biti obnovljene. Gasio se grad u kojem sam bila najsretnija. Grad koji je imao svoju stoljetnu priču tradicije kojom se vinuo u svijet i u njemu bio među najvećim modnim metropolama.

Mnoga su predvečerja dočekana uz kafu i žubor rijeke koji je ličio na šapat poezije. Bilo je to vrijeme druženja, poštovanja i ljubavi.

A onda kao da je neki zli vjetar otpuhnuo i sve je nestalo.

Brod je potonuo u moru pohlepe.

Ni vrijeme kada je Visoko preko noći postalo turističko mjesto zahvaljujući epohalnim otkrićem piramida nisu mu udahnuli život.

Sad je već oronuo i star. Usamljen. Ne krase ga osmijesi uposlenika. Ne grle ga ruke putnika.

A ja, ja sam oduvijek vjerovala u čuda. Vjerujem da će izrasti neka mladost, poletna, snažna i hrabra da upale pogašena svjetla potonulog broda i krenuti na putovanje u ljepše sutra.

(U znak sjećanja na Sadžidu Dedić)

ViPromo arhiv