Izišo prid sokakna vrata da pometem što je noć nanijela, kad eto ti Hazima uz sokak, a Muteta niz sokak te zastadoše da koju promuhabetimo.
-Ako nas je previše na dunjaluku ne moraju nas razrijeđivati sa bajama. Veli Hazim.
-Ja ščime će, moj Hazime, kad nisu mogli sa ratovima?
-Nek narede, brate, da svak mora imat po jedno ili dvoje djece, pa da ne bude neko devetero, a neko nijedno. Ih da je meni jedan dan vlasti, vidio bi ti!
-Bome bi ti Hazime napravio veći hršum na dunjaluku nego što jeste.
Taman pomislih što li ovo Mute šuti, kad eto ti ga sa svojim bombama.
-Francuzi i englezi ih neće nikako, a Arapi se ibrete kad neko ima smo dvoje djece, vele, rašta je zauzimo ženu.
-Birvaktile, nije bilo hastahana, hećima i lijekova ko sad pa umirala djeca i svak nastojo da ih ima što više kako bi samo najjača ostala i preživjela. Kad bi koja žena ostala udovica namah bi joj našli udovca, pa bi svoju djecu dovela na njegovu i još rodi koje pride. Puna kuća, avlija i mahala djece bude.
Tabirim ti ja tako o priraštaju i naraštaju kad će ti onaj moj hrsuz:
-Jel bilo ono: Tvoja i moja djeca prebiše našu djecu.
Raziđosmo se, svak za svojim poslom, a ja ostah dumati o svemu što nas je snašlo:
”More bit neko puno važniji i moćniji ovako isto tabiri o nama i o dunjaluku, biva kako će ga umanjiti i ko mora ići, ko more još ostati, a ko se ne smije ni roditi.” Allahselamet!
Uzeir Hadžibeg