Birvaktile su se momci sastajali na merajama, a ženskinje po avlijama, tamo bi se ljuljaj na ljuljačkama i pjevaj bi najljepše sevdalinke, ne samo zbog radi sebe, neg’ i da momke draškaju i mame, jer znaju da ih iza taraba virkaju i prisluškuju. Ako se na tren kroz napukle tarabe pogledi susretnu i duše prepoznaju, ko da ih munja ošine iz vedra neba, biva zagledaju se i to za čitav život.
U današnji vakat samo bulje u one telefone i smješkaju se, a ha dignu glavu smrknu se ko da im je svak nešto skrivio.
Nit ko koga gleda niti se zagleda.
Uzeir Hadžibeg