Jedna od osnovnih intencija islamskog prava koje Šerijat u sebi sadrži, jeste zabrana činjenja nereda na Zemlji, a temelj ekološkog odgoja i zaštite prirode nalazi se u sljedećem kur'anskom ajetu: “I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen”…
Ako detaljnije pogledamo propise u islamskom pravu, primijetit ćemo da se velik broj njih odnosi na očuvanje i zaštitu prirode. Islam je jedina vjera koja jednaku pažnju posvećuje i ovom i budućem svijetu, odgajajući vjernike da grade što bolju i kvalitetniju civilizaciju, dok ih u isto vrijeme uči da se trude zadobiti vječnu nagradu Džennet.
Odnos islama prema prirodi izgrađen je na vjerovanju da je Allah, dž.š., Savršeni Tvorac svega što postoji. Dakle, to je Allahov poredak kojeg trebamo razumjeti i odnositi se prema njemu onako kako mu dolikuje. Svaki poremećaj i nepravilnost u prirodi rezultat su pogrešnog odnosa i djelovanja čovjeka prema njoj.
Uzvišeni Allah, stvarajući čovjeka, odredio mu je ulogu halife, odnosno Božjeg povjerenika na Zemlji. Time je svakog od nas zadužio da čuva, štiti, čisti, odnosno vodi računa o Zemlji na kojoj živi, da na njoj red uspostavlja i traži da se čini dobro, a odvraća od zla.
Ljudsko tijelo je zemlja, a Zemlja je kao ljudsko tijelo. Zemlja kao i ljudsko tijelo ima svoj krvotok – to su njene rijeke i potoci. Zemlja ima svoja pluća – to su njene šume i biljke. Ona ima i svoj ukras – to su njena brda i planine. I kao što čovjek čuva, štiti, čisti i uređuje svoje tijelo, tako treba da čuva, štiti, čisti i uređuje Zemlju od koje je stvoren i na kojoj živi. Jer kao što nečistoća i zapuštenost uzrokuje razne bolesti koje ugrožavaju nas i naš život, isto tako i nečiste rijeke, šume, livade i putevi uzrokuju zagađenost vode, zraka, zemljišta. Ne štititi tijelo znači izložiti ga bolesti. Zagaditi vodu, zrak, zemljište znači izložiti Zemlju uništenju, a izložiti Zemlju uništenju znači ugroziti i svoj život na njoj.
Narušavanjem i skrnavljenjem tog prirodnog, Božanskog, mi na najgrublji način skrnavimo, rušimo i dovodimo u pitanje svoju sliku i svoju predstavu o Allahu dž.š., a time direktno skrnavimo, rušimo i dovodimo u pitanje i svoju vjeru.
Zato mi muslimani, bi više negi iko drugi trebali biti svjesni važnosti očuvanja i brige za prostor na kojem živimo, i općenito važnosti i brige za očuvanjem planete Zemlje na koju nas je Allah nastanio kao Svoje povjerenike.
Međutim, pitanje je, jesmo li i koliko smo toga svjesni?
Ako je suditi po gomilama smeća (papira, plastike, najlona, stakla, lima, granja, korova) posvuda razbacanog – onda zaista nismo. Ako pogledamo naše rijeke I potoke poslije malo jače kiše, plastika, kese, sav onaj poganluk kojeg skrivamo I bacamo izađe na vidjelo.
Ako pogledamo u zrak sve će nam biti jasno. Plin i pelet je za pohvaliti, jer ko sebi može priuštiti takvo grijanje ne čini puno štete prirodi, ali da pogledamo šta se sve loži. Hajde što gori drvo, hajde što gori ćumur, to je sve blago koje nam Allah dž.š. daje, ali što gori plastika, kese, svo smeće… Jer ima kuća koje u zimskom periodu nemaju smeća osim luga. Zatim što gori otpad od kože i eko kože. Da vidite što gori kod mene u komšiluku – ulje koje majstor vadi iz auta pa mu ostane.
Neki će reći, efendija, situacija nije dobra ljudi nemaju, snalazi se kako ko može, a ja vam kažem da to rade oni koji su dobro situirani, s parama, neodgojeni pojedinci koji misle samo na sebe.
Nismo svjesni šta radimo, a trebali bi biti, jer mi smo muslimani, mi pripadamo vjeri koja zagovara čistoću, ljepotu i urednost. Islam od nas traži, kako onu duhovnu čistoću (čistoću ili čišćenje od grijeha) tako i tjelesnu ili fizičku čistoću (čistoću ili čišćenje našeg tijela, odjeću, kuće, avlije dvorišta i okoline). Naš Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., poručuje: „Islam je čista vjera, pa budite I vi čisti! U Džennet može ući samo onaj ko je čist!“ (Taberani)
Nažalost, imamo određen procenat vjernika koji smatraju da je šerijat skup propisa koji se odnose samo na ibadete i da islam nema nikakve veze sa onim što je izvan toga. Smatraju da islam nema nikakve veze sa kosmosom, prirodom, niti životom kojeg svaki čovjek sebi uređuje po svom nahođenju?! Naravno da je ovako shvatanje islama jako usko i potpuno pogrešno.
Nije dovoljno samo usputno biti pažljiv prema okolini, nego treba maksimalan napor uložiti kako svojim djelovanjem ne bi ugrozili prirodu, odnosno sklad koji nas okružuje, a kojeg je Allah, dž.š., stvorio.
Zbog čega je u muslimanskim zemljama prisutan toliki gaflet po pitanje očuvanja okoline?
Glavni razlog tome je slabost opće kulture, nerazvijena svijest svakog pojedinca po ovom pitanju.
Niti se dovoljno i kako treba u školama uči i odgaja o tome, niti govorimo, učimo i odgajamo djecu u mektebima kao dio općeg vjerskog obrazovanja. Nažalost, naše vjersko obrazovanje je jako ograničeno i svedeno samo na jedan broj vjerskih pravila, a sve ostalo je zapostavljeno kao da vjera nema ništa sa tim problemima.
Očito da postoji ogroman manjak svijesti, opće kulture. Iz života smo gotovo izgubili razumijevanje prioriteta, koje podrazumijeva davanje svakoj stvari prava koje joj pripada. Kod nas se ova tema razumije kao nešto što je na samom kraju bitnosti i ne zavrjeđuje posebnu pažnju.
Ovakve navike hitno moramo mijenjati i podizati razinu svijesti kod ljudi po ovom pitanju. Zato na kraju, molimo Uzvišenog Allaha da nas učini od onih čistih i čestitih. AMIN!
Imam Hadži Ibrahimove džamije, Vedad ef. Limo
Hutba – Visoko, petak, 29. novembar 2019. / 2. rebi'u-l-ahir 1441.