Učinilo nam se zanimljivim da se podsjetimo na vrijeme kada je Visoko u bivšoj državi sa proizvodima Kožarsko-tekstilnog kombinata bilo prepoznatljivo na međunarodnom nivou, o čemu slikovito govori dopisnik sovjetskog lista “Izvjestija” L. Toporkov u svom članku od 6.4.1977. godine. Sovjetski novinar prisustvovao je predstavljanju kolekcije odjeće od kože “Ramona” na modnoj reviji u organizaciji KTK Visoko upriličenoj u povodu obilježavanja 32 godine oslobođenja Visokog od fašističkog okupatora i tom prilikom je napisao ovaj članak.
Članak je preveo i ustupio muzeju h. Sabit Efendira iz Visokog, na čemu mu se zahvaljujemo.
Zavičajni muzej Visoko
VISOKO STOJI VISOKO
Na malu binu ispeli su se muzičari: harmonika, klarinet, gitara i bubnjevi. Čuli su se melodični narodni motivi, izvedeni meko, prigušeno. Ali, muzika, nipošto nije bila glavna u sali.
Već prvi par, uspevši se na podij u laganom ritmu, izmami aplauze. Mladić i djevojka su bili obučeni u bijele pantalone i vjetrovke, izrađene u narodnom – bosanskom stilu. I plesajući dva puta su obišli pistu, povraćajući se da gledaoci bolje razgledaju. Drugi par, također cupkajući topucima ritmično po podu, bili su odjeveni samo nešto drugačije.
On – u odlično sašivenom sivom odijelu, ona u zagasitotamnoj haljini s bijelom obradom.
Svaki par – zabezeknut usklik, uzdah, aplauz. Izlazili su mladi u odjeći koja je, čini se, bila svaki put sve interesantnija i profinjenija. Evo par u prošivenim odijelima, što se događa samo na proizvodima od džins tkanina. Evo i jesenjeg kaputa i pelerine, ističe se mekoća nijansi, slično svili, mekih i prilagodljivih na svako savijanje. Zatim – tuš, dostojan završetka predstave: večernje haljine – boje jorgovana, tamnosmeđa, sivkastobijela – duge do poda, uistinu carski elegantne.
To je bila, bez preuveličavanja, parada majstorstva, spektakl mode koji su pripremili ljudi sa finim ukusom, na visokom svjetskom nivou. Ali, sva suština nije čak ni u kroju odjeće, ni u zamisli i umjetnosti majstora krojača. Materijal, iz kojeg je sva ta veličanstvenost sašivena, je glavni. Jer materijal je – koža. Odmah ću se ograditi: mi znamo mnogo odličnih stvari od kože i krzna: kožuhe, kapute, suknje, ogrtače. Pa ipak, sve te stvari su drugog reda ili niže klase, što li. Ovdje smo vidjeli stvarno, bez sumnje, mogućnosti kože koja konkuriše svim vrstama tkanina, i koja ih je prevazišla po mnogim svojstvima.
To, o čemu je gore pisano, dešavalo se u jugoslovenskom gradu Visoko, u Kožarsko-tekstilnom kombinatu. Mi smo tamo putovali očekujući da vidimo, kako da kažem, pravu i ne sasvim dobru proizvodnju, a upali smo u čaroban svijet, na paradu majstorstva i mode koja osvaja popularnost u svijetu.
Visoko – nevelik grad, jedan od onih gdje se još jasno osjeća seoski način života. Leži u dolini rijeke Bosne na padinama koje okružuju živopisne planine. Istorija Visokog zalazi duboko u vijekove. Ono je oduvijek na glasu po proizvodnji kože. Smatrali su da njegova tradicija kao grada kože ima petovjekovnu starost.
Ali, jedan mjesni istoričar je pronašao veoma interesantan dokumenat iz koga proizilazi da je tradicija osmovjekovna. Pokazalo se da je još 1180. godine rimski papa uputio u Visoko svoga poslanika sa pismom gdje moli da mu se pošalju kože i krzna izrađena ovdašnjim majstorima.
– Stoga je, – govori Salko Numanagić, zamjenik generalnog direktora Kombinata – naša tradicija kožarskog zanata vrlo časna.
U fabrikama Kombinata mi smo vidjeli i „prozu“ života – proces obrade, bojenje, sušenje, daljnje obogaćivanje kože povezano sa primjesama hemije. Bez toga je rađanje ljepote nepojmljivo. Važno je i drugo: svuda u fabrikama nove mašine, čistoća i svjetlo. U dvorištu travnjaci, ruže i karanfili. Visoka kultura proizvodnje, primjenjivanje savršene tehnologije i ponešto od intuicije doista talentiranih majstora, koji u svom poslu ne znaju za nemoguće, i daju reklo bi se, tako grubom materijalu kao što je koža tu svilenkastost i mekoću tkanine, koji se tada doživljavaju kao umjetnost.
– Naša proizvodnja – priča Salko Numanagić, – dobila je međunarodno priznanje. Sada je Kombinat jedan od najvećih proizvođača proizvoda od kože u Evropi. Mi prodajemo robe za više od 100 miliona dinara godišnje. Kombinat se sastoji od pet fabrika gdje radi 4 hiljade ljudi. Stari majstori, razumije se, polako odlaze. Svejedno, mi se staramo da njihovo iskustvo predaju mlađim. Mi imamo oko 500 stipendista: učenika i studenata, koje pripremamo za Kombinat. Tako će imati ko da produži staru proizvodnju, istina, na novim osnovama.
Roba se ne zadržava na skladištima Kombinata. Njena najbolja reklama je – kvantitet proizvodnje. Kombinat ima predstavništva u desetak gradova Jugoslavije, ima 150 trgovačkih prodavaonica. Ima predstavništva u DR Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Australiji (odakle često uvozi kožnu sirovinu). Iz Visokog proizvodi se izvoze u mnoge države Evrope, Azije, Afrike i Amerike. Kombinat i sovjetski potrošači odavno su povezani. Oni znaju i cijene visočku trikotažu, predivo i ćebad. Proizvodi od galanterije iz Visokog pokazali su se najboljim.
„Visoko stoji Visoko“. Ta fraza koja se čula na reviji novih proizvoda Kombinata ne odnosi se na planine koje su dale ime gradu. Zapanjujuće visoko postavilo ga je izuzetno umijeće majstora kožnih proizvoda.
Majstorstvo, uspješno procvjetalo u socijalističkoj Jugoslaviji.