Na današnji dan 1910. godine u Tuzli je rođen bh. romanopisac, esejista, pripovjedač, filmski scenarista Meša Selimović.
Najpoznatija djela: “Derviš i smrt”, “Tišina”, “Tvrđava”.
Umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine.
… tajna se duže pamti nego jasna istina.
Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.
Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
Najmanje se govori kad te se najviše tiče.
… vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.
Život ovog naroda je glad, krv, muka; bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.
Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
… uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.
Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.
Nijedan čovjek nije dovoljno pametan.
Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.
Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.
Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…
Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.
Osama i tišina prvi su preduvjet da se nešto stvori.
Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
San je ono što se želi, a život je buđenje.
Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao , kao konac, i zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može..Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti…
Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.
Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za
jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i onće počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete. Kuda i kako da ode?
Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.
Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.
Nada je svodilja smrti, opasniji ubojica nego mržnja.
Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.
Pa u tome i jeste sve- vraćati se. S jedne točke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati, bez te točke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje- nego lutanje.
Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…
Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od jučer i hoću biti čovjek s ovim od danas, drugačijim, možda i suprotnim ali me to ne buni jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.
Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.
Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.
Nisam htio ni jesti, ni piti, odbio sam kad me nudila, htio sam biti drugačiji od ostalih, zato sam bio isti.
Na što god se odlučio, morat ću učiniti ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da namirim.
Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.
Ali nikad ne znamo što izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.
Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha nego zbog grijeha.
Onda da živimo u grijehu?
Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.
Tajna se duže pamti nego jasna istina.
Znaš li što je najljepše u životu? Želja, prijatelju.
Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
Najmanje se govori kad te se najviše tiče.
… vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.
Život ovog naroda je glad, krv, muka; bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.
Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
… uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.
Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.
Nijedan čovjek nije dovoljno pametan.
Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.
Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.
Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…
Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.
Osama i tišina prvi su preduvjet da se nešto stvori.
Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
San je ono što se želi, a život je buđenje.
Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao , kao konac, i zabraniti sebi razmičljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može.. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti…
Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi.
Opasno je kad se čovjek nađe sam, okružen tišinom tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom.
Ljubav je ipak jača od svega.
Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim, mekim jagodicama. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna, i prijeteće oči iz jave. Imam nju, oni me se ne tiču!
Ja ne čekam sreću,- rekao je smiješeći se.
Zaista?
Zaista. Imam je.
U čemu je?
U tebi. Imam tebe. To mi je dovoljno.
San je ono što se želi, a život je buđenje.
Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od raspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam što sam u tom kršu.
Otkrio sam je kao čudo, zaprepastio se i ostao u nedoumici: držao sam je u zagrljaju, a ne znam da li me je zapamtila, da li me je primijetila čak? A možda je to samo ženski hir, način da je natjeram da je razrješavam i nije pogriješila ako je to htjela.
Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.
Jedino u mojim očima postaješ savršenstvo.
Ali znam, ipak,d a je to izgovor za moju neodlučnost, za moje bezbrojne obzire, za strah od neuspjeha, znam da se to moja sujeta odupire…
Svjestan da sam u tom trenutku samo sporedni dio njenog života, tješio sam se gorkom mišlju koja je počela da me progoni: da je svako nužno zatvoren u sebe i da je potpuno saživljavanje nemoguće i da je na kraju krajeva glupo žaliti za onim što je određeno samom prirodom stvari.
Pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući kako ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi dobili, zato šute i čekaju.
Lijepo je ovo osjećanje ponosa, brani nas od kajanja.
Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.
Ali znam, uvjerio sam se, ti ne čuješ kad zovem u pomoć, a da ti to kažem, ne bi vrijedilo, varka bi bila otkrivena, ne bih ti vjerovao ma što da učiniš ili bih mislio da sve činiš iz sažaljenja.