Korištenje javnih kupatila (hamama) bilo je jako rašireno u doba Osmanske vladavine. Ova vrsta objekata nastala je čisto za javnu upotrebu. U blizini turskog kupatila obično se nalazi džamija, medresa ili javna kuhinja. Odlazak u hamam bio je tradicija. I muškarci i žene posjećivali su ga radi relaksacije i druženja, a narodna medicina je hamam uvažavala kao mjesto lijeka raznim bolestima.
Hamam u Visokom sagrađen je prije 27. juna 1477. godine. Kako su prije ovog datuma postojala još dva hamama u Sarajevu i to Isabegov i Ajasbegov, ovaj hamam bi mogao biti treći, a Visoko drugo mjesto u Bosni koje je imalo hamam. Prema Visočkoj nahiji hamam se nalazio između Kraljevca i Sebilja. Uz zemljište na kome se nalazio hamam bila je Hamam česma. Voda za hamam i česmu dovedena je s obližnjeg vrela Perutac. Ne zna se kada je hamam propao.
Osnivač tog hamama bio je bosanski sandžakbeg Ajasbeg (1470-1475) koji je sagradio most na rijeci Bosni i još jedan hamam u Sarajevu. Oba hamama, uz ostale nekretnine uvakufio je za svoje zadužbine u Sarajevu.
I ljeti i zimi hamami su se otvarali prije zore, a zatvarali nešto prije zalaska sunca. U mjesecu Ramazanu bili su otvoreni do neko doba noći a uoči Bajrama po cijelu noć. Kandilji, u kojima je gorio zejtin, rasvjetljavali su noću hamam.
Čim bi posjetilac stupio u šadrvan saznao bi od hamamdžije (osoba koja upravlja hamamom ) ima li mjesta za kupanje. Prije nego se gost počne skidati, peštemaljdžija (osoba koja se brinula o stvarima za kupanje) bi mu donio potrebni pribor za kupanje ako ga posjetilac nije imao sa sobom. Pribor za kupanje sastojao se od peštemalja (zastirača), sapuna, lifa (koristio se za trljanje), nanula i bošče. Posjetilac bi složio odijelo u bošču, pripasao peštemelj, uzeo sapun i lif i počeo se kupati.
Uz jednu kurnu (kameno korito sa izdubinom sličnom šupljoj polukugli bez otvora za oticanje vode) mogu se u isto vrijeme kupati dvije osobe. Kako su u halvatu mogle da budu dvije kurne, tako su se istovremeno mogle kupati četiri osobe. Ako je neko htio da bude sam u halvatu i da ga za vrijeme kupanja niko ne smeta, bilo je dovoljno da preko vrata prebaci peškir. To je bio znak da je ulaz zabranjen.
Posjetilac bi u halvatu sjeo na estradu (površina visoka 30-40 cm na kojoj se sjedilo za vrijeme kupanja i ležalo za vrijeme parenja). Sjedeći na estradi grabio je vodu iz kurne tasom (posuda od bakra) i polijevao je po tijelu, a onda bi se nasafunio i lifom dobro istrljao. Nakon toga uputio bi se u mejdan (predvorje halvata) na odmor, ne samo dobro očišćen nego i sa osjećanjem svježine.
Pri masiranju postupalo se slično kao i danas, samo što je masaža u hamamima bila posve radikalna. Poslije ovakve masaže ne bi ostala na tijelu niti jedna pora zatvorena i nepročišćena. Dok se nije u potpunosti ohladio, posjetilac nije napuštao hamam. Za vrijeme odmora posjetilac je provodio ćejf pijući kafu i pušeći čibuk ili nargilu. Prije polaska u hamam žene bi se posebno sredile te bi uz potrebni pribor ponijele kahvu, šećer, lutme, pogaču ili peksimet. Rijetko je žena išla sama u hamam, već bi se uvijek dogovorile po dvije-tri ili više njih da idu zajedno. Čibuka i nargila u ženskim hamamima nije bilo, ali su se tu rado pjevale pjesme.
Dan prije vjenčanja momci i djevojke odlazili su u hamam sa društvom bez obzira na vjeroispovijest i imovinske prilike.
Bilo je i bogatih ljudi koji su išli u hamam samo noću. Obično ih je pratio sluga noseći fenjer i potrebni pribor. Ovim posjetama veselili su se i sluga i hamamdžije jer su im noćni posjetioci dobro plaćali. Žene nisu noću dolazile, a preko praga muškog hamama nije prelazila ženska noga kao ni muška preko praga ženskog.
Boravak u hamamu plaćao se na izlazu, i to onoliko koliko je ko htio ostaviti po mjeri zadovoljstva. Osoblje u hamamu nije radilo za platu već za bakšiš koji su im posjetioci davali. Sav bakšiš se ostavljao u zajedničku kasu i jednom sedmično dijelio među zaposlenim. U hamamu nije mogao biti zaposlen neko na koga se moglo i najmanje posumnjati da je dugih prstiju, a također ni onaj za koga se znalo da hoće popiti.
Danas su samo rijetki hamami iz perioda Osmanske vladavine obnovljeni i koriste se u svrhu kulturnih manifestacija.
Fondacija Visoki